„Program“ je podijeljen na uvodni dio u kojem se, ukratko rečeno, ističe stanje ekonomije, moguće posljedice ukoliko ne dođe do promjene javnih politika te svrha tog programa kao i cilj i moguće pravce djelovanja. Glavni dio „programa“ je podijeljen na tri osnovna dijela:
1) promjena uloge države (s tri potpodručja: fiskalna politika, javna uprava i upravljanje državnom imovinom),
2) potpora oporavku i rastu (oživljavanje gospodarstva, promocija hrvatskog gospodarstva, reforma pravosuđa i dinamiziranje tržišta rada) te
3) odgovornost prema budućim naraštajima (obrazovanje i znanost, prostor i okoliš, sustav socijalnog osiguranja).
Riječ je o 27 slideova pisanih u vidu natuknica na kojima se, osim za neke konkretne mjere iz domena javnih financija, ne specificiraju rokovi, predviđena sredstva, a kamoli da se detaljnije određuje sustav koordinacije državnih tijela te analiza njihovih učinaka.
Jasnije su određeni samo neki potezi u vezi sređivanja javnih financija u kratkom roku, kao što su npr. skorašnje ukidanje kriznog poreza na sve dohotke, uvođenje tri (umjesto četiri) stope poreza na dohodak, ukidanje gotovo svih poreznih olakšica poreza na dohodak te pokriće svih dospjelih i neplaćenih obaveza iz „domene utjecaja Vlade“. Iole precizniji elementi jednog programa gube se u dijelovima koji se tiču direktnog doprinosu države oživljavanju privredne aktivnosti, tržišta radne snage kao i u vezi područja obrazovanja i znanosti i sustava socijalne zaštite.
Što to eksplicira i implicira “program” Vlade?
Program ispravno prepoznaje važnost povećavanja efikasnosti javne uprave te modifikacije fiskalne politike, čime se želi postići smanjenje i prihodovne i rashodovne strane proračuna. Međutim iz dosadašnjih najava Vladinih dužnosnika (naime nije još jednakoznačno određeno u kojim će se poreznim razredima primjenjivati pojedine nove porezne stope, no izgleda da će se najviša stopa poreza na dohodak od 40% primjenjivati od 9.000 kn naviše) proizlazi da se program direktno negativno odražava na dohodovno određeni srednji sloj stanovništva i financiranje lokalne uprave i samouprave smanjenjem progresivnosti poreza na dohodak te ukidanjem poreznih olakšica, kako je primijetio Marko Rakar. Vis-à-vis poreznih olakšica nekonzistentnost programa je u tome što ih se omogućava poduzećima koja uplaćuju u treći stup. „Programom“ se nadalje planira smanjenje usluga države za osobe koje imaju dopunsko osiguranje, no ne zna se što će značiti predložene racionalizacije poslovanja sustava zdravstvene zaštite osim što se može pretpostaviti da imaju za cilj smanjenje troškova.
Program samo nominalno, citiramo, „predlaže kako, prepoznajući snage i iskorištavajući prilike, vratiti gospodarstvo na putanju održivog rasta, sveobuhvatnim i konzistentnim programom mjera i aktivnosti čiji će rezultati biti vidljivi kako u kratkom, tako u srednjem odnosno u dugom roku“.
Što je s industijskim sektorom?
Međutim njime se ne razrađuju mjere za spas industrijske i druge proizvodnje, tržišta radne snage, za poboljšanje obrazovanja i znanosti te se ne razrađuje planski sustav socijalne zaštite. Osim što se može zaključiti kako je reforma državnog sektora u fokusu programom mjera ipak nisu određeni prioriteti djelovanja. Manjak fokusa na dugoročno održivom društveno-ekonomskom razvoju i ekonomskom rastu implicira održavanje statusa quo.
Drugim riječima ako kratkoročno i privremeno „oporavite“ javne financije, a istovremeno ne razvijate temelje na kojima one počivaju srednjoročno i dugoročno ponovo dolazite u probleme, nakon čega slijedi daljnje rezanje socijalnih prava i ostalih izdataka iz proračuna – zbog sužavanja porezne osnovice. Iako je deklarativno socijalan (npr. za očekivati je da će se najniži dohoci povećati zbog smanjenja prve porezne stope) upravo manjak dugoročne vizije ga čini upitnim. Ujedno se čini da to implicira tzv. trickle down efekt (dakle neoliberalnu doktrinu koja tvrdi da će se bogatstvo odnosno dohodak koji se stvara u ekonomiji slijevati od poduzetničke klase na sve dohodovne slojeve stanovništva) jer ne razrađuje planski sustav socijalne zaštite i ne ističe ga kao preduvjet ekonomskom razvoju i rastu već – svojim naglaskom na proračunu – implicira upravo obrnuti kauzalitet.
Zaokret k neoliberalizmu u jeku recesije
Međutim osnovna deficijencija ovog programa je što ne počiva na koncepciji društveno-ekonomskog razvoja. Upravo zbog toga mu nedostaje vizije razvoja naše zemlje na dugi rok, iz koje bi mogla proizaći prioritizacija pojedinih mjera te razrada njihove sekvencije. Sukladno tome on ne potiče opću diskusiju o tim mjerama koja bi mogla dovesti do konsenzusa. On ju, naprotiv, guši u startu implicirajući i eksplicirajući neoliberalni plan „oporavka“ javnih financija u kratkom, a „što bilo da bilo“ u dugom roku.
Ako čak i nije „svjesno“ pisan kao neoliberalan ovaj program ne kazuje kojim se konkretnim mjerama (kako i u kojem roku, s kojim sredstvima?) nastoji poticati privredna aktivnost. Time i potpada pod definiciju neoliberalizma kao ideologije kojoj je u srži vjerovanje da su tržišta stabilna i samoregulirajuća, zbog čega je onda poželjno da se ne poseže za državnim intervencionizmom. To ne znači da ne podliježe trenutačnim političkim oportunitetima te ekspertizi savjetnice i savjetnika koji su ga razradili. No čak i tu je manjkav, jer koalicijski partneri, pa i sami ministri trenutne Vlade nisu, prema nekim natpisima iz novina, znali što se sprema. Takav način postupanja ne omogućava diskusiju i koordinaciju čak niti u okviru najužeg političkog vrha koji će trebati provoditi ovakve strategijske smjernice. Simulacije učinaka „programa“ do sada od strane Vlade nisu puštene u javnost, čak i usprkos tome što nam nije ponuđena alternativa.
Program “brzih rješenja” društveno je opasan
Kao što sugeriraju Petak i Petek (2009[1]) takav manjak sustava donošenja i analize javnih politika i do sada je bio bolna točka za njihovu provedbu te s pravom tvrde da bilo koji Ministar financija ne može kvalitetno obavljati posao vertikalne koordinacije javnih politika na taj način zamjenjujući adekvatno tijelo pri Vladi. Ministar financija će, naime, svoje odluke donositi primarno na temelju (kratkoročne) fiskalne održivosti mjera – a ovim „programom“ se upravo ministar financija ističe kao „koordinator svih aktivnosti na realizaciji programa“. Kočnica provođenja bilo kojeg programa je stoga neadekvatnost javne uprave kojoj je Vlada odlučila smanjiti broj zaposlenika bez da je prethodno donijela procjenu potreba ove zemlje, potrebnog broja državnih službenika, njihovih sposobnosti i sl. (što bi trebalo proizlaziti iz koncepcije!). Stoga je evidentan problem simultanosti reformi.
Dakle kontradiktornost „programa“ iščitava se u činjenici da je horizont izvršne vlasti jednako kratkoročan kao i horizont kapitala, pa mu je dobro samo ono što je trenutačno profitabilno, unatoč tome što ga to u dugom roku po(t)kopava. To nikako nije iznenađujuće ali je svakako društveno opasno, budući da ekonomsku krizu samo odgađa. Činjenica da oporba ne nudi nikakvu vijabilnu alternativu zabrinjava još i više.
Glavni naglasci moguće alternative
Alternativu bismo trebali vidjeti u jednom programu kojem će u osnovi ležati koncepcija dugoročnog društveno-ekonomskog razvoja kojom će se odrediti socijalni, ekološki i ekonomski ciljevi. Tim slijedom doći će se do naravi kapitalizma kojem težimo – ako je to društveno-ekonomski sustav za koji su se građani opredijelili. Rješavanje pitanja vezanih uz proračun na taj će način postati sredstvo u službi društvenih ciljeva, budući da proračun ne može samom sebi biti svrha. Na ekonomskom planu fokus treba biti na konkurentnosti do koje je jedini put ulaganje u obrazovanje i kompletnu društvenu infrastrukturu, baš kao što su to napravili „Azijski tigrovi“ (Hong-Kong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan) u drugoj polovici XX. stoljeća.
Niti jedna zemlja u svijetu se nije uspjela razviti na temelju neoliberalizma, pa to ne može niti naša. Plan „Azijskih tigrova“ bio je utemeljen na dijametralnoj suprotnosti neoliberalizmu odnosno na državnom intervencionizmu. Budući da je to u Hrvatskoj još uvijek tabu tema (usprkos tome što se i doktrina jednog od glavnih nositelja neoliberalizma, MMF-a, mijenja u smjeru državnog intervencionizma) vrijedi reći da je on u gore spomenutim zemljama primarno bio baziran na fiksnim pravilima monetarne, fiskalne i industrijske politike koje su planove privrednika usmjerile prema izvozu umjesto prema domaćem tržištu. I tako su ostvarile „čudo“ koje se bolje može komparirati s onim japanskim nego s njemačkim – s obzirom na brzinu rasta BDP per capita. Za ovako sveobuhvatan pothvat potrebno je vrijeme kojeg je u Hrvatskoj, za društveno-ekonomski oporavak sve manje. No on je jedini preduvjet za izbavljanje iz sadašnje teške društveno-ekonomske situacije.
Izvor: www.vrijemeje.com
