Deutsche Welle: Neki političari u Srbiji već su se otvoreno izjasnili za podjelu Kosova. Dolazi li sa stajališta Njemačke ta opcija podjele kao rješenje čitave problematike oko Kosova uopće u obzir?
Nikolaus Graf Lambsdorff: Odgovor na to pitanje glasi jednostavno: ne. Ministar Westerwelle je i prilikom posjeta toj regiji u više navrata izričito rekao da su granice na Balkanu za nas već uspostavljene, to vrijedi i za sjeverno Kosovo. Sjeverno Kosovo nije dio Republike Srbije i mi uostalom ne vjerujemo ni da bi podjela mogla biti rješenje problema sa sjevernim Kosovom i na njemu.
Ali ima političara, ne samo u Srbiji nego i na samom Kosovu, koji se izjašnjavaju za ujedinjenje svih područja regije na kojima su Albanci većinsko stanovništvo, kao primjerice nacionalistički pokret Albanaca “Samoodređenje”. Vi ste nedavno u Berlinu primili predsjednika toga pokreta Albina Kurtija. Što mislite o toj viziji?
To što se predlaže mi smatramo potpuno krivim. To neće voditi rješenju nego bi vodilo novim problemima na Balkanu. Ta nova stranka zastupa, kako u parlamentu tako i kao izvanparlamentarna oporba, nacionalističke albanske predodžbe na Kosovu. To je dopušteno u demokraciji, ali na Kosovu – a ja sam uvjeren ni drugdje među Albancima – to ne može dobiti podršku većine.
Europski model su višenacionalne države
Berlinska Zaklada znanost i politika nedavno je objavila analizu u kojoj zaključuje da ujedinjenje svih područja u toj regiji nastanjenih Albancima ne bi izazvalo domino-efekt. Procjenjuje se da bi se u Makedoniji laka srca odrekli zapadne Makedonije, jer ionako imaju previše problema s albanskom manjinom. U Bosni i Hercegovini se također navodno ne treba bojati velikih opasnosti ako dođe do takvog pomicanja granica. Vidite li Vi to tako?
Ja to vidim potpuno drukčije. Kao prvo, iza toga se krije pitanje: želimo li raditi na stvaranju novih ili drukčije oblikovanih jednonacionalnih država ili bismo se s njime barem složili? Mi vjerujemo da su višenacionalne države europski model. Iza toga se na kraju krije velikoalbansko pitanje koje se uvijek iznova pojavljuje, ali začudo puno rjeđe nego što mislimo. Čvrsto sam uvjeren da Albanija nije zainteresirana za velikoalbanska razmišljanja. Uostalom, o takvim razmišljanjima se rijetko pita dotično stanovništvo, a promjena granica bi dovela i do pomicanja stanovništva. Sve to je – blago rečeno – neeuropski i nije spojivo s normama i predodžbama Europske unije.
A što se tiče domino-efekta, tu nitko ne zna što će se kasnije dogoditi – tko bi to želio isprobati? Mi to sasvim sigurno nećemo poduprijeti, nego sasvim suprotno, mi ćemo ustrajati u tome da su granice na Balkanu povučene i da se sada radi o tome da se unutar tih granica izgrade i razvijaju multietničke države.
Kako procjenjujete trenutno sigurnosno stanje na Kosovu? Hoće li ostati mirno? Strahujete li da bi u pozadini pregovora između Srbije i Kosova moglo doći do nemira?
Mi smo sigurni da je sigurnosno stanje dobro, uostalom načelno na čitavom zapadnom Balkanu. To vrijedi primjerice i za Bosnu, gdje još postoji – iako mala – međunarodna vojna misija. Na Kosovu je još uvijek gotovo 6.000 NATO-ovih vojnika u sklopu multinacionalne vojne misije KFOR-a. Oni su tamo s punom suglasnošću kosovske vlade. Ne vjerujem da postoji sigurnosni problem u Republici Kosovu. S druge strane, mi želimo i spriječiti da sigurnosni problemi nastanu. Zato smo protiv jednostranih akcija, primjerice akcija vlade u Prištini na sjeveru Kosova. I problem sjevera Kosova mora se riješiti pregovorima. Naravno, mi i dalje težimo smanjenju trupa KFOR-a. Trenutno je kod toga došlo do zastoja zbog sjevernog Kosova, ali tendencija je jasna: smanjivanje će se nastaviti.
Monitoring neće odgoditi članstvo Hrvatske
Kako vidite izglede Srbije da dobije preporuku za kandidata za članstvo u Europskoj uniji, s obzirom na razgovore između Srbije i Kosova koji su ponovo nastavljeni?. (Napomena redakcije: O tomu bi ministri vanjskih poslova EU-a trebali raspravljati 28. veljače, a odluka se očekuje na summitu EU-a 1. ožujka.)
To je pitanje koje se odnosi na rezultate dijaloga Prištine i Beograda, a uoči sastanka Europskog vijeća na kojem će idućeg tjedna biti odlučeno može li Srbija postati kandidat za pristup Europskoj uniji. Još je prerano prognozirati kako će to završiti jer postoje dva konkretna problema koji u dijalogu nisu riješeni na zadovoljavajući način. To se stvarno mora dogoditi u preostalih nekoliko dana. Moguće je tu naći kompromis, jer kao i inače u pregovorima, i ovdje se radi o kompromisu. To obje strane moraju shvatiti i prihvatiti. Nakon toga će biti potrebno dogovoreno provesti u djelo. To će biti tema idućih mjeseci.
Pređimo na Hrvatsku: ta je zemlja već preskočila prepreku, iduće godine će postati članica EU-a. Što očekujete od procesa monitoringa koji je u tijeku i prati put Hrvatske u EU? Hoće li još jednom biti poteškoća u odnosu na pitanje hoće li Hrvatska uopće postati članica?
Ta vrsta procesa monitoringa je s jedne strane nešto potpuno novo i može se zacijelo računati da će se budući kandidati za pristup morati podvrgnuti sličnim procesima. Već zato je to jako važno i zanimljivo za sve koji slijede, dakle preostalih šest zemalja zapadnog Balkana koje također žele postati članice Europske unije. Koliko sam informiran, ne može se računati da bi taj proces monitoringa za Hrvatsku mogao još jednom postati prepreka članstvu. Mi doista čvrsto računamo s time da će Hrvatska nakon završetka procesa ratifikacije postati članica Europske unije i onda računamo s time – a to je Hrvatska već odavno uvijek iznova naglašavala – da će ona biti osobito važan partner kod svih pitanja koja se tiču zapadnog Balkana, dakle hrvatskog susjedstva.
Pozitivne naznake u Bosni i Hercegovini
Slovenija je, zacijelo i zbog vlastitih političkih interesa, pravila Hrvatskoj poteškoće na putu u EU. Trebalo je riješiti čitav niz spornih pitanja koja su nešto usporila pristupni proces Hrvatske. Što očekujete od Hrvatske? Vjerujete li da će ona igrati sličnu ulogu, dakle, da će više sprječavati nego drugim zemljama Balkana pomagati da uđu u EU? Kako Vi vidite njezinu ulogu?
Sasvim suprotno, Hrvatska je uvijek iznova – javno i nejavno – već odavno naglašavala da neće drugim zemljama koje slijede, dakle, vlastitim susjedima, otežavati put u Europsku uniju, nego naprotiv – da ona želi pomoći i ona je već s time sasvim konkretno počela. Mi smo čvrsto uvjereni kako Hrvatska ne samo da može igrati pozitivnu ulogu u regionalnoj suradnji na zapadnom Balkanu, nego da će ona to i činiti i da Hrvatska kao nova članica ima što ponuditi Europskoj uniji i da će to raditi– kao što je to i Slovenija činila kod brojnih pitanja, neovisno o bilateralnim problemima između Slovenije i Hrvatske.
Dvadeset godina nakon početka rata u Bosni i Hercegovini situacija sigurno nije takva kakva se očekivala nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. Puno toga je u lošem stanju, u političkim procesima su česti zastoji, ta je zemlja trebala jako dugo da sastavi vladu. Kako Vi u ovom trenutku procjenjujete stabilnost te zemlje?
Čini mi se bolje nego mnogi drugi. Iako tek nakon 15 mjeseci sad ipak postoji izabrana vlada, dakle Ministarsko vijeće u Bosni. Znakovito je da je to odluka izabranih bosanskih političara. Ta vlada nije nastala zahvaljujući nekoj odluci ili ključnom pritisku međunarodne zajednice, nego su se predsjednici stranaka, vodeći političari Bosne i Hercegovine, dogovorili o sastavljanju vlade. Slično vrijedi i za druge političke odluke. Već ima naznaka – i tomue se nadamo – da će izabrani političari biti u stanju i kod ustavne reforme naći nužne kompromise i rješenja. To ne umanjuje značenje predstavnika Europske unije Petera Sörensena u Bosni. On tamo ima više nego dovoljno posla. Bosna zaostaje na putu približavanja Europskoj uniji, ali navedeni razvoj je pozitivan i pomoći će Bosni da napravi daljnji napredak, a to je dobro.
