Institut zastare u obveznim odnosima

Kako je pojam zastare opće poznat u javnosti, iako pravni laici najčešće nemaju saznanja o njegovim značajkama i načinu primjene, smatram potrebnim ovim tekstom ukazati na osnovna obilježja instituta zastare u obveznim odnosima.

Zastara je pravna posljedica proteka propisanog (zastarnog) roka koja se sastoji u prestanku prava prisilnog ostvarenja tražbine. Dakle, nastupom zastare prestaje pravo vjerovnika da prisilnim putem ostvari svoje potraživanje prema dužniku. Bitno je posebno istaknuti da nastupom zastare ne prestaje samo pravo dužnika, tj. njegova tražbina, već jedino pravo da tu tražbinu prisilno (sudskim putem) ostvari. Ukoliko dužnik svoju obvezu prema vjerovniku dobrovoljno ispuni nakon nastupa zastare, on ne može tražiti da mu se vrati ispunjeno pozivajući se da je nastupila zastara ili da nije znao da je ista nastupila.

Da bi dužnik ostvario „blagodat“ koju mu pruža institut zastare, on mora u sudskom postupku istaknuti tzv. prigovor zastare jer sud na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti. Ukoliko dužnik ne istakne prigovor zastare ili to ne učini pravovremeno, sud će mu, uz uvjet da utvrdi zahtjev vjerovnika osnovanim, naložiti ispunjenje obveze koja je zastarjela. S druge strane, ukoliko dužnik pravovremeno istakne prigovor zastare, a sud povodom toga prigovora utvrdi da je zastara nastupila, donijeti će odluku kojom će vjerovnika sa njegovim zastarjelim zahtjevom za ostvarenje prava odbiti.

Ugovorne strane nemaju mogućnosti ugovarati rokove zastare, tj ugovoriti da će biti kraći ili duži nego što je zakonom propisano ili da zastare kroz neko vrijeme neće teći. Također, dužnik se ne može odreći zastare prije nego što protekne zakonski određeno vrijeme zastare, tj. prije nego što zastara nastupi.

Rokovi zastare su vremenski određeni te propisani zakonom

Zastarni rok počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnika imao pravo od dužnika tražiti ispunjenje obveze (prvi dan nakon dospijeća obveze), a ističe posljednji dan zakonom određenog vremena (zastarnog roka).

Opći zastarni rok je 5 godina, osim ukoliko za pojedine slučajeve Zakonom o obveznim odnosima ili drugim posebnim zakonom nije određen drugačiji rok.

Tako je, primjerice, propisan rok od:

 3 godine za:

  • međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga;
  • najamninu i zakupninu;
  • naknadu štete (od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila ili 5 godina od kad je šteta nastala);
  • pričuvu;
  • parkiranje

 1 godinu za:

  • struju, vodu, plin, dimnjačarske usluge, čistoću- ako je isporuka odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva;
  • RTV pretplatu, telefon, internet.

10 godina za:

sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom.

U periodu od početka zastarnog roka do njegova isteka, moguće je nastupanje tzv. zastoja zastare ili prekida zastare.

Zastoj zastare nastupa kad, uslijed zakonom predviđenih uzroka, zastara ne teče, bilo da ne može uopće početi teći ili da prestane teći tijekom trajanja nakon početka. Kad prestanu razlozi koji su doveli do zastoja zastare, zastarni rok počinje odnosno nastavlja teći te se vrijeme zastare proteklo prije nastupanja zastoja uračunava u ukupni zastarni rok.

Zakona o obveznim odnosima propisuje uzroke zastoja zastare određujući da zastara ne teče:

  • između bračni drugova;
  • između roditelji i djece, dok traje roditeljsko pravo;
  • između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, dok  ta zajednica postoji;
  • između štićenika i njegova skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računi;
  • za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata za tražbine osoba na vojnoj dužnosti;
  • za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu prema poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s njim žive, sve dok taj odnos traje;
  • za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.

 

Dodatno, Zakon propisuje da, u slučajevima u kojima je vjerovnik osoba bez poslovne sposobnosti (maloljetna ili druga poslovno nesposobna osoba) koja nema zastupnika, zastara ne može nastupiti prije nego što protekne rok od dvije godine od kada je vjerovnik stekao poslovno sposobnost ili dobio zastupnika. Ukoliko se radi o obvezi kod koje je propisan kraći zastarni rok od dvije godine, zastara počinje teći tek od kada vjerovnik stekne poslovnu sposobnost odnosno dobije zastupnika.

Prekid zastare razlikuje se od zastoja zastare prvenstveno po tome što nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u zakonom određen rok za zastaru. Dakle, vrijeme proteklo prije nastupa prekida zastare, „gubi“ se.

Zakon o obveznim odnosima propisuje da se zastara prekida kad dužnik prizna dug ili kad vjerovnik podnese tužbu ili poduzme drugu radnju pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

U slučaju priznanja duga, time prekinuta zastara počinje teći iznova od učinjenog priznanja. U slučaju prekida zastare uslijed podnošenja tužbe ili druge radnje pred nadležnim tijelom poduzete radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, zastara počinje iznova teći od dovršetka pokrenutog postupka.

Bitno je istaknuti da za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik samo pozove dužnika na ispunjenje obveze.

Saša Auguštin, odvjetnik

Podijeli

Odgovori

Top