Mnogi analitičari sumnjaju da je sve snažniji turski ekonomski, kulturni i politički angažman na području Bliskog istoka manifestacija tog procesa unutar same Turske. Klizi li Turska u islamizam ili je riječ o promišljenoj strategiji preuzimanja uloge vodeće regionalne sile.
Nova Turska?
Od nastanka moderne turske države dvadesetih godina prošlog stoljeća dva su čuvara sekularne kemalističke tradicije – vojska i sudski sustav. Tako su ustavnim zakonima vojsci zajamčene ovlasti koje su joj omogućavale uplitanje u politiku ukoliko dođe do ugrožavanja spomenutih vrijednosti. Turska vojska izvela je dosada četiri vojna udara od kojih je do posljednjeg došlo 1997. godine, kada su prisilili prvog islamističkog premijera Necmettina Erbakana na ostavku te izvan zakona stavili njegovu Stranku blagostanja. No situacija se promijenila kada je na izborima 2002. godine uvjerljivu pobjedu odnijela Stranka pravednosti i napretka (AKP), pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdögana i Abdullaha Güla, koja je imala dovoljno snage da započne borbu za kontrolu nad Turskom.
Unatoč snažnom zalaganju za pristupanje Europskoj uniji, AKP se našao na udaru brojnih kritičara koji ju optužuju za napuštanje kemalističke politike te prikriveni islamizam. Posebnu zabrinutost izazvale su ustavne reforme kojima je nauštrb parlamenta i sudstva osnažena pozicija vlade i predsjednika te pojačana kontrola nad najsnažnijim oporbenim faktorom – vojskom. Pitanje legalizacije nošenja ženskih marama u javnom životu, koje je uzburkalo tursku javnost može se smatrati simbolom borbe koja se odvija unutar turskoga društva. Ženske marame, čije je nošenje u javnom sektoru zabranjeno kemalističkim reformama, ponovno su legalizirane 2007. godine da bi ubrzo zatim ustavni sud odbacio izmjene zakona kao suprotne sekularnim temeljima države. S obzirom da ne postoji uvjerljiva konkurencija, na ovogodišnjim izborima AKP-u se smiješi nova pobjeda te nastavak političke dominacije koja će omogućiti niz najavljenih reformi. Iako je legalizacija marama jedno od najglasnijih predizbornih obećanja, prema mnogima je ujedno i jedna od bezazlenijih najavljenih reformi.
Obračun s vojskom
S obzirom da vojskama država članica nije dopuštena nikakva politička aktivnost, tursko pristupanje Europskoj uniji pokazao se idealnim sredstvom pritiska na vojsku. Upravo su se reforme u sklopu pregovaračkog procesa pokazale najsnažnijim AKP-ovim oružjem marginalizacije političkog utjecaja turske vojske. U istom kontekstu mogu se promatrati i dva sudska procesa protiv niza aktivnih i umirovljenih časnika, novinara te političara koji su optuženi za planiranje urote s ciljem izazivanja vojnog udara. Tursku javnost prvo je 2008. godine potreslo uhićenje nekoliko desetaka ljudi optuženih da su dio ultranacionalističke organizacije Ergenekon, da bi prošle godine došlo do uhićenja četrdeset visokih časnika pod optužbom da su 2003. godine planirali vojni udar pod kodnim imenom operacija Balyoz (tur. malj). S druge pak strane niti vojska nije sjedila skrštenih ruku pa je tako 2009. godine na ustavnom sudu AKP za dlaku izbjegao zabranu zbog optužbi da ugrožava sekularne temelje Turske. Borba za političku kontrolu nad Turskom nastavlja se svim raspoloživim sredstvima, no unatoč sve snažnijoj inicijativi koju preuzima AKP nikako se ne smije podcijeniti snaga i odlučnost čuvara sekularne tradicije.
Pogled na zapad – europske ambicije
Unatoč ambicioznim planovima priključivanja Europskoj uniji pregovarački proces iznimno je spor , s jedne strane zbog nespremnosti Turske da se reformira u duhu europskih institucija, a s druge zbog niza okolnosti unutar same Europske unije. Tako je osim blokade čak 18 od 33 pregovaračka poglavlja te neriješenog pitanja Cipra, sve glasnije protivljenje nekih članica turskom pristupanju Europskoj uniji. Opći porast desnog europskog populizma kao i službeni stav zemalja poput Francuske i Njemačke, koje tvrde da Turskoj nije mjesto u Europskoj uniji nego joj nude poseban status, dodatno povećava strahove od turskog okretanja istoku.
Za razliku od problematičnih političkih odnosa gospodarska suradnja proživljava idilično razdoblje – preko 50% turske trgovinske razmijene otpada na Europsku uniju, iz koje također dolazi čak 80% investicija u iznimno dinamično tursko gospodarstvo. Niz reformi provedenih nakon krize 2001. godine omogućile su relativno brz oporavak od posljednje krize te nastavak rasta, prema snazi 17. svjetskog te 6. europskog gospodarstva. Prema velikom broju analitičara upravo je Turska, sa svojih 80 milijuna mladih stanovnika (2020. godine Turska će činiti čak 14% europske populacije), prijeko potrebno gorivo europskom gospodarstvu u ne tako dalekoj budućnosti.
Turska – jedina alternativa europske energetske sigurnosti
O strateškom položaju Turske dovoljno je reći da se nalazi između zemalja koje posjeduju preko 70% svjetskih zaliha nafte i plina s jedne strane te najvećeg energetskog tržišta s druge strane – Europske unije. S obzirom na ovisnost o ruskom plinu posve je razumljiva preokupacija Europske unije osiguranjem alternativnih energetskih izvora. Najznačajniji projekt svakako je izgradnja plinovoda Nabucco, koji bi unatoč ozbiljnim sumnjama u njegov realni energetski potencijal trebao postati operativan 2015. godine te se najvećim dijelom protezati kroz područje Turske. Paralelno s potkopavanjem spomenutog europskog projekta, Rusija je na gotovo identičnoj ruti započela planiranje gradnje konkurentnog Južnog toka koji bi trebao dodatno osnažiti njen energetski monopol. Kako god da završi jedna od najznačajnijih geostrateških partija budućnosti, Turska će u svakome slučaju biti na dobitku – osim zajamčene tranzitne dobiti osigurati će dodatne izvore energije za svoje brzo rastuće gospodarstvo.
Osim gospodarskog zamaha i povećanja energetske sigurnosti potencijalno tursko pristupanje Europskoj uniji omogućilo bi joj snažnu stratešku prisutnost na području Bliskog istoka i središnje Azije.
Na istoku ništa…dobroga
Smatrajući konzervativne islamske ideje kočnicom razvoja, ali i uvelike pripisujući odgovornost za slom Osmanskog carstva arapskoj izdaji, moderna Turska od 1923. godine ignorirala je područje Bliskog istoka. Nakon Drugog svjetskog rata Turska je preuzela ulogu jednog od kamena temelja američke hladnoratovske strategije suprotstavljanja sovjetskom širenju – postala je članica NATO saveza i Bagdadskog pakta te potpisnica tajnog sporazuma sa Iranom i Izraelom usmjerenog protiv prosovjetski orijentiranih arapskih država. Takva vanjska politika dovela je do situacije u kojoj vođa panarapskog pokreta Gamal Abdel Naser proglašava Tursku persona non grata u arapskom svijetu.
Iako do prvih opreznih koraka u zbližavanju dolazi nakon naftnog šoka sedamdesetih godina, kada potaknuta arapskim petrodolarima započinje intenzivnija gospodarska suradnja, tek sa završetkom Hladnog rata možemo govoriti o ozbiljnijem zanimanju Turske za svoje bliskoistočno okruženje.
Sve življa vanjskopolitička aktivnost u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća samo rijetkima je dala naslutiti što donosi novo stoljeće…
21. stoljeće – Pax Ottomana?
Danas je Turska drugi najveći investitor u području Bliskog istoka i sjeverne Afrike čiji izvozni proizvodi od traperica preko automobila do sapunica preuzimaju primat na rastućim arapskim tržištima. Nakon normalizacije odnosa sa tradicionalno neprijateljski nastrojenim susjedima poput Grčke, Armenije i Sirije postala je predvodnik brojnih projekata regionalne suradnje. Turska se također promovirala u vodećeg međunarodnog medijatora, pa tako turska diplomacija stoji iza niza inicijativa od pitanja Palestine, Izraela i Sirije preko iranskog nuklearnog programa pa sve do sudbine Bosne i Hercegovine. Istodobno su neki potezi poput protivljenja američkoj invaziji Iraka, međunarodnim sankcijama Iranu te zahlađenju odnosa sa Izraelom donijeli Turskoj status zaštitnika islamskog svijeta, a njezinom političkom vodstvu nezabilježenu popularnost. Što stoji iza obnove turske vanjskopolitičke aktivnosti na području nekadašnjeg Osmanskog carstva?
Nastavlja se
