No pored toga ipak postoji olimpijski duh – nešto što nas uči da postoji nešto veće i važnije, nešto što nas zbližava preko političkih i sponzorskih granica.
Put do Olimpijskog parka u kojem se nalazi novi stadion vodi od stanice Stratford, pored novog shopping malla. Usprkos tome sto se mičemo polako i stojimo u redovima, osjeća se uzbuđenje i veselje među posjetiocima. Nije čudo, sunce sja, i cijelim putem dočekuju nas nasmiješeni stjuardi u prepoznatljivim ljubičastim uniformama. Ovdje smo jer smo dobili besplatne karte za tehničku probu ceremonije otvorenja Olimpijade – karte podijeljene volonterima i porodicama i prijateljima sudionika, ljudi koji su uložili trud i vrijeme da bi bili dio London 2012.
Stanovnike Londona nije lako impresionirati. Kada je stigla vijest da Olimpijske igre stižu u London 2012, mnogi su umjesto sreće, ponosa i uzbuđenja reagirali sumnjičavim pitanjima. Glavno je bilo kako će metropola u kojoj već živi preko osam milijuna ljudi podnijeti dolazak preko 10,000 atletičara, monogobrojnog službenog osoblja i oko milijun turista. Strahovalo se od prometnog kaosa kad oni koji su uspjeli kupiti neku od preko osam milijuna karata krenu prema Olimpijskim igralištima i dvoranama.
Već prije dva dana su se aktivirale Games lanes prozvane Zil lanes – trake na cestama koje smiju koristiti isključivo službena Olimpijska vozila za sportaše, medije i VIP-je. Kazna za bilo koji drugi auto ili taxi koji skrene u njih između 6 ujutro i ponoći je £130. Ovaj sistem je prvi put korišten nakon Olimpijade u Atlanti kada su neki atletičari kasnili ili čak propustili natjecanje jer su zapeli u prometu, piše portal h-alter.org.
Olimpijsko selo iznutra
Naravno da građani koji se voze na posao prigovaraju. Neki, kao vodoinstalater kojeg su intervjuirali na BBC-jevim vijestima, čak su odlučili otkazati sve poslove za vrijeme Olimpijade, i ostaje da se vidi kako će se Olimpijada odraziti na male biznise.
Već tjednima se konstantno ponavlja poruka stanovnicima da unaprijed planiraju putovanja po gradu za vrijeme Olimpijade i izbjegavaju rute na kojima će biti najveće gužve. Na svim stanicama su jasno označena mjesta na kojima se održavaju Igre za one koji idu na njih i preporučuje se website Getaheadofthegames koji savjetuje kako ih izbjeći.
Bilo je puno kontroverzi oko prodaje karata za Olimpijadu, koje koštaju od £20 za preliminarno natjecanje u odbojci na pijesku do £725 za najbolja sjedala za atletiku. Prestige karte namijenjene firmama koje hoće dobro počastiti svoje šefove i klijente koštaju i do £4500.
Stanovnici Londona navikli su na to da su karte za sportske i kulturne događaje skupe i da se brzo rasporodaju. Za Olimpijadu, kao i za Wimbledon, koristio se sistem Karte za priredbe može se kupiti samo Visa karticama jer je Visa “ponosni sponzor” Olimpijade lutrije karata – oni koji žele kupiti karte moraju se prvo registrirati na websiteu i, ako dobiju na lutriji, imaju priliku kupiti karte. Ovaj sistem sprečava preprodavače da pokupuju sve karte čim krenu u prodaju i onda ih skupo preprodaju ispred dvorana ili na ebayu.
Ono što je također izazvalo kritike je da se karte može kupiti samo Visa karticama jer je Visa “ponosni sponzor” Olimpijade.
Cak i na mojoj besplatnoj karti za tehničku probu piše da donesem Visa karticu jer je mogu koristiti u Olimpijskom parku. Ne srecu gotovina jos nije zabranjena, makar bi je neki marketinški stručnjaci vjerojatno rado ukinuli.
Nešto iza pet popodne vrata Olimpijskog parka se otvaraju i među prvima ulazim unutra. Dočekuju nas metalni detektori, rengeni i vojnici u uniformama koji vrše provjere vrlo slične onima na aerodromima. Jedan od njih me upozorava da je ovdje zabranjeno slikanje. Na stadion se ne može unositi bilo kakva tekućina, ali se smije donijeti prazna plastična boca i unutra napuniti besplatnom vodom, za one koje ne žele kupovati pića sponzora.
Svijet u koji ulazim je umjetni, sponzorirani svijet u kojem nije toliko zanimljiva Svijet u koji ulazim je umjetni, sponzorirani svijet u kojem nije toliko zanimljiva prisutnost sponzora koliko odsutnost konkurencije prisutnost sponzora koliko odsutnost konkurencije. Stjuardi, mnogi od njih volonteri, nose Olimpijske uniforme koje su dobili od sponzora Adidasa. Dio njihovog treninga je bio o tome kako zaštititi interese sponzora tako sto ne smiju nositi ništa gdje se vidi brand koji nije sponzor. Tako npr. se ne smiju pojaviti na posao u Nike tenisicama i ako nose Dunlop kišobran, moraju prekriti Dunlopov logo. Razlog je sto u bilo kojem trenutku neka kamera može na televiziji prikazati bilo koga od njih, i sponzori koji su platili milijune funti ne zele vidjeti konkurenciju koja nije platila ni pennyja. Eliminacijom konkurencije postiže se to da brand postaje sinonim za proizvod, tako da postoje samo Adidas tenisice, samo Visa kartica, samo Cadbury čokolada.
Prije osam godina prostor na kojem se nalazi Olimpijski park je bio zapušten i neiskorišten. Seb Coe, predsjednik LOCOG (London Organising Committee of the Olympic Games) osobito je ponosan na ovu transformaciju: “Pejsaž istočnog Londona potpuno je promijenjen. Generacije će moći uživati ne samo u korištenju novih dvorana i stadiona, nego i u šetnji Parkom velikim 202 hektara”.
Tekst u ciejlosti pročitajte na portalu h-alter.org
