“Izbornik Igor Štimac, njegov stožer i vodstvo reprezentacije odlučili su kako će pretpripreme za utakmicu sa Škotskom od 27. svibnja do 2. lipnja biti odrađene u Međugorju”, priopćili su iz Hrvatskog nogometog saveza. Nije to ništa čudno, Štimac je još ranije isticao kako je nedopustivo da se reprezentacija Hrvatske godinama priprema u inozemstvu, točnije, slovenskom Čatežu. I to je istina- a zašto bismo se mi napucavali i pripremali u susjednoj Sloveniji, kad možemo doma, u Hrvatskoj? Doduše, Igor je otišao korak dalje, prebacio se u Hercegovinu, jer često odlazi na duhovnu obnovu baš u Međugorje. Nije li to potpuno dirljivo? Majka Božja pomoći će našim nogometašima u borbi sa Škotima. Ako ne pomogne, znači da nisu ni zaslužili pobjedu, jer sami ne mogu, ne znaju, ili nemaju snage. Ali, nema šanse da izgubimo; uz njezinu pomoć, kao i tamošnjih Hrvata zaluđenih nogometom, bilo bi doista pravo čudo izgubiti utakmicu. Šteta što Škoti ne igraju u kiltovima pa da trčeći moraju sakrivati bogatstvo ispod suknjica, jer bi ih onda naši momci još više nadjačali, dok bi se ovi borili sa kariranim uzorcima.
Meni je ta Štimčeva odluka sjajna, a da je Zoran Milanović čovjek koji želi poslušati savjete spretnih i sposobnih, slijedio bi taj put. Primjerice, da premijer povede sve nas, napaćene građane prema svetištu Majke Božje. Pa da na koljenima dopužemo do njezinog kipa i križa i pomolimo se za spas svih nas, Hrvata, Hrvatića, Hrvatina, građana svih vjera, nacionalnosti i narodnosti. Doduše, teško bi nam bilo naći zajedničku molitvu, vjerojatno bi se svatko molio za nešto drugo. Neki da padne ova Vlada, drugi da ne padne, treći da opet dođe HDZ, četvrti da se konačno nađe treća stranka, a ne samo ove dvije koje nas tlače 20 godina, peti da Linić ne ukine minus, jer se inače mogu samoustrijeliti (gotovo pola države), šesti da Bandić pobijedi na lokalnim izborima, sedmi da ne pobijedi, osmi… I tako unedogled. No, kako svi već dobro znamo da gospodin Milanović nije čovjek koji sluša tuđe savjete, već voli isključivo riječ svoju, ništa od našeg kolektivnog odlaska na molitvu. Preostaje nam jedino da palimo svijeće za preživljavanje u crkvama u koje odlazimo, vrtimo krunicu i molimo Svevišnjega da nam pomogne, kako ne bismo svi zajedno završili na psihijatriji. A čini se da nismo daleko od toga, obzirom da smo po potrošnji antidepresiva i lijekova za smirenje među vodećima u Europi. Što možemo, jedino se smirujemo ako smo napola urokani medikamentima, jer nema nas tko drugi primiriti da ne iskočimo iz vlastite kože od muke.
Evo, pogledajmo, primjerice, kako smo mi Hrvati jalni, nije ni čudo da postoji taj nesretni termin „hrvatski jal“. Pa kud’ baš jal, to je tako otužno, ali, što ćemo, valjda smo ga zaslužili. Recimo, saborski zastupnici u prva su tri mjeseca 2013. u svojim foteljama trebali provesti samo 25 radnih dana. No, kako ih nitko ne kontrolira, sabornica je često bila poluprazna. Ali, plaću i brojne dodatke uredno su primili. Njihova prava u prva tri mjeseca građane su stajala čak 16,7 milijuna kuna. Svi mi koji nismo narodni tribuni, odmah smo se iznervirali i bijesni smo, štoviše, ogorčeni na njih. Umjesto da budemo sretni što su naši zastupnici, ta hrvatska inteligencija pobrana sa svakojakih strana, fino plaćeni. Kako ne bi oskudijevali ni u čemu, siti i napiti, da bi donosili veličanstvene odluke kojima će uljepšati živote običnih smrtnika. Nas, glupana koji smo ljubomorni na njihove živote, plaćice, beneficijice i desetine zgodnih privilegijica koje su automatizmom uključene u posao saborskih zastupnika. Krvav je to posao u Saboru. Sjediti povremeno u tom jezivom parlamentu, u toplim klupama, predivnom ambijentu, uljepšanom dekorima umjetničkih slika i elegantnim tepisima, nije to laka rabota. Dapače, prilično je zastrašujuća i odbija svakog iole normalnog čovjeka. Pa tko bi se, ljudi moji, uopće kandidirao za takav posao, u kojem izvrstan ručak stoji, primjerice, 30 kuna? S desertom, naravno.
No, dobro, sad kad utvrdismo da takvih sumnjivih likova ima na svakom koraku države, možemo zaključiti da su Hrvati jedan prilično sado-mazo narod. Vole kada ih se muči, a i sami sebe vole mučiti. Pa kad već moramo imati taj Parlament- a dobro, imaju ga sve pristojne države, ali i one nepristojne- e, onda neka naši dični junaci budu odlično zbrinuti. Jer, jedino kada su tako napojeni i nahranjeni, s debelim novčanicima i obvezom da dođu dva do tri puta u taj mrski Parlament, podignu ručice i izglasaju neki zakon, sposobni su obavljati svoj grozomorno težak biznis. Kada ih se proziva da nikada nisu na svom radnom mjestu, a za njega su debelo plaćeni, onda ponavljaju mantru- mi smo na terenu, radimo, komuniciramo s bazom. Kakva je to baza, uglavnom ne objašnjavaju, ta baza stalno nešto gnjavi i propitkuje.
Uostalom, nije lako uz takav užasan posao i kojih 15-ak tisuća kuna plaćice, plus, minus, gore, dolje, proučavati sve te zakone koje im ova susjedna ekipa iz Banskih dvora prebacuje preko Markova trga, unaprijed odredivši što će proći, a što pasti. Potpuno je svejedno koja je Vlada, svaka radi isto, ovisno o smjeru u kojem vodi državu, a vodi je uz pomoć ovih izmučenih narodnih tribuna koji te Vladine umotvorine moraju izglasati.
Ali, da ne bude zabune- ima i onih zastupnika koji redovno dolaze na svoje radno mjesto. Uglavnom, takvi najčešće imaju nekih kućnih problema pa im je najjednostavnije uteći od nezadovoljne žene, nervoznog muža i dosadne djece, jer svi nešto stalno traže i dosađuju- u Sabor. Zato dolaze i sjede u klupicama, a i vole da ih se vidi u televizijskim emisijama, kako mudro gledaju u papire, oni napredniji u laptope i donose genijalne odluke.
Zato, svi vi, frustrirani šljakeri, potplaćeni doktori, medicinske sestre, nastavnici, profesori i propali umjetnici i obrtnici, izvolite biti kuš. Dok god vi gunđate, njima u Saboru pada koncentracija. Pa griješe. A ti, hrvatski narode, gotovo već 20 godina griješiš kad ne razmišljaš koga biraš. Pa tko ti je kriv, e, moj narode. Pati i šuti, za bolje i nisi.
