Iako se danas o poslovnim problemima eufemistički radije govori kao „izazovima“, akademsko područje koje tretira probleme u području menadžmenta i organizacije zove se bez uljepšavanja upravo tako – donošenje odluka i rješavanje problema, gdje bi donošenje odluka bilo specijalni slučaj problema. U menadžment se bavimo specijalnom vrstom problemom tj. alociranjem ograničenih resursa na različite proizvodne faktore i aktere (čimbenike i činitelje) u nadi da ćemo postići optimalan poslovni rezultat te ostvariti dugoročno održiv profit. Da bi probleme djelotvorno rješavali i ponudili na njih odgovarajuće prikladne odgovore nužno je uočiti sličnosti i razlike između različitih klasa problema. Bez kvalitetne dijagnoze prave prirode problema teško se može očekivati adekvatno rješenje.
Vrste problema
S obzirom na percipiranu i stvarnu složenost (i ne samo u ekonomiji) uobičajena je podjela problema na:
- dobro definirane (postavljene)
- loše definirane
gdje se loše definiranima smatraju oni za koje ne znamo točan opis stanja ni to kakav rezultat priželjkujemo, dakle niti cilj niti početnu poziciju s koje taj cilj želimo postići.
Drugu klasu problema čine:
- dobro strukturirani
- loše strukturirani problemi, tzv. wicked problems
Loše strukturirani problemi su oni u kojima nam je dobro poznato trenutna situacija ali se cilj mijenja kako problem nastojimo riješiti, nekad baš zbog našeg djelovanja. Takva vrsta problema vrlo je zastupljena u businessu. Ponekad upravo nastojanja oko rješenja stvara nove probleme. Jednostavno rečeno, dok nastojimo pogoditi cilj meta se pomiče. Uspješna rješenja iz prošlosti tako postaju uzrok nekih novih problema u sadašnjosti. Akcija u sadašnjosti može potencijalno imati za posljedicu neke novonastale probleme sutra. Menadžeri su redovito suočeni s obje klase problema, kako na burzi tako i u realnom sektoru. Ove dvije klase problema su uvijek prisutne tamo gdje postoje međuljudski odnosi i suvremena tehnologija. Nadalje, moderno multi-integrirano globalno okruženje nikada nije bilo kompleksnije, pa u nekim iznimnim slučajevima nemamo čak ni jasan kriterij jesmo li neki problem riješili ili ne!
Na kraju problemi se dijele i na:
- kompleksne
- komplicirane.
Glavno obilježje i differentia specifica kompleksnih problema u odnosu na komplicirane je da se njih ne da razložiti na mnoštvo jednostavnih (suma nije zbroj svojih dijelova), tj. ne postoji modularnost. Kompleksne probleme se ne može prikazati u formi problemskom stabla s granama kao podproblemima nego imaju formu mreže s mnoštvom međuovisnosti i nelinearnih povratnih veza. U situaciji rješavanja kompleksnog problema poznat nam je cilj, ali na žalost ne posjedujemo algoritam, recept ili neki točno određen nacrt rješenja. Također, ne postoji netko koga možemo imitirati na putu do cilja, nego se moramo osloniti na učenje u hodu, radikalno eksperimentirati po principu pokušaja i pogreške.
Za razliku od kompleksnih, komplicirani problemi su zbroj jednostavnih problema te im, u načelu, težina ovisi o vremenu i o količini resursa koje rješenje zahtijeva, no rezultat je manje više izvjestan. Jednostavni problemi su naravno po svemu potpuna suprotnost prije navedenim klasama. Postoje shvaćanje da menadžeri izbjegavaju realne probleme (dakle u najmanju ruku kompleksne) kako bi se bavili jednostavnim nebitnim problemima (ključ tražimo na osvijetljenom mjestu, a ne tamo gdje smo ga izgubili – u mraku). Međutim, nedavno istraživanje ukazuje na činjenicu da se menadžeri svakodnevno svjesno upuštaju u rješavanje doista kompleksnih, loše strukturiranih i loše postavljenih problemima ne bježeći od izazova. Menadžeri žive u svijetu koji nije uvijek moguće opisati modelima, koji je nepredvidljiv te koji u svojoj biti nikada nije do kraja upravljiv i nose se s tom situacijom.
Uzori iz prirode
Na sreću po ekonomiju, priroda je laboratorij u kojem su „in vivo“ milijunima godina usavršene metode rješavanja najtežih problema pa je stoga upravo biologija danas „meka“ za posuđivanje i preslikavanje evolucijskih modela u business. Evolucija je kroz stotine tisuće generacija usavršila univerzalno rješenje primjenjivo na sve najteže klase problema koje omogućava preživljavanje i rast u konkurentnom okruženju i u oskudici resursa a zove se distribuirana inteligencija. To konkretno znači da se za iole kompleksniji poslovni i drugi problem do rješenja moguće doći isključivo kombinacijom varijabilnosti i varijeteta. Stalna radikalan promjena i proizvodnja (nasumična) potencijalnih rješenja, te selekcija onih uspješnih su put uspjeha i rasta kako u sferi ekonomije tako i u prirodi. Konstantno istraživanje i eksperimentiranje ključ su stvaranja nove vrijednosti, bez obzira na povezane rizike. Po jednom profesoru sa Sveučilišta Princeton, kreativnost, igra i business definiraju su podjednako kao random stochastic constrained process, u kojem se nova kreativna rješenja rađaju upravo zbog naše ograničenosti i oskudice resursa, igra je zanimljiva zbog upravo zbog svoje nepredvidljivosti, a za poslovni uspjeh nužna su upornost uz neizostavan element sreće.
Problem osobe koja rješava problem
Koji se profil pojedinaca najuspješnije nosi s poslovnim izazovima i što o tome kaže znanost? Mnoga istraživanja govore da su u rješavanju problema najefikasniji menadžeri i lideri koji su kao osobe kognitivno kompleksni, odnosno ljudi koji su u stanju uviđati sličnosti između sličnih fenomena i razlike između različitih. Za razliku od njih kognitivno jednostavne osobe prosperiraju samo u periodu opće konjunkture ili doba revolucija i nasilja. Kognitivno kompleksni menadžeri su osobe koje ne vide svijet kroz „sve je to isto“ optiku. Sposobni su suočiti se sa naizgled kontradiktornim, odnosno duboko paradoksalnim zahtjevima svog poziva. Primjerice, uspješan menadžer podjednako ima na umu trenutni profit kao i dugoročni opstanak tvrtke, efikasnost proizvodnog procesa i motiviranost zaposlenika, dobit za tvrtku i vrijednost za kupca. Po riječima nobelovca bihevioralnog ekonomista Herberta Simona: „menadžment jeste upravljanje paradoksima“.
U menadžmentu je poznata i popularna tehnika rješavanja problema poznata kao studija slučaja (case study). Tretiranje nekog poslovnog problema kao jedinstvenog samo po sebi nije loše. Ako ništa drugo studija slučaja je prikladno didaktičko-metodičko sredstvo za poučavanje poslovne ekonomije. Međutim stvar može krenuti po zlu ako se pretvori u otkrivanje tople vode. Prije nego što se u upustimo u eksperimentiranje (koje je N.B. uvijek košta) trebali bi se naoružati akumuliranim znanjem i institucionaliziranim pamćenjem naših prethodnika. Poslovni slučajevi kao i realne situacije u businessu se najprije rješavaju uz pomoć od prije poznatih „empirijskih generalizacija“ koje vrijede uvijek i posvuda bez obzira na specifičnu narav problema. Broj istinski hitnih menadžerskih problema je minimalan (to je znanstvena činjenica), stoga nakon što se iscrpe sve mogućnosti koje nude malobrojne empirijske generalizacije u ekonomiji, preostaju nam i tzv. „decision support systems“ (DSS), tj. informatička potpora odlučivanju (poput kokpita u zrakoplovu) i obilje različitih dostupnih podataka za analizu (pa i u realnom vremenu) prije no što se upustimo u prijeke putove u zaključivanju i rješavanju problema.
Piše:
Krunoslav Demirović
