Psihopata: Red, rad, rezultati, rasulo

Prijatelj iz Švicarske, po zvanju organizacijski psiholog, inače glavni za ljudske resurse u jednoj multinacionalki, šokirao me izjavom kako njegova tvrtka više i ne provodi psihološka testiranja kod zapošljavanja novih zaposlenika. Njegov argument je bio taj da cijela stvar funkcionira poput gravitacije –  normalne tvrtke privlače normalne ljude, a njegova tvrtka je i više nego uzor psihičkog zdravlja, dakle kod njih se ne zapošljavaju psihopati, te ne postoji ni najmanja opasnost da će psihopat zauzeti neku vodeću poziciju u organizaciji. Jednostavno rečeno, slika koju njegova kompanija ostavlja u javnosti, odnosno organizacijska kultura koja vlada unutar tvrtke, odbijaju psihopate ma kako oni uspješni, karizmatični i šarmantni, možda na prvi pogled, izgledali.

Menadžer psihopata

Ipak, svjedoci smo, a i istraživanja to pokazuju, kako u poslovnom okruženju, posebice na menadžerskim pozicijama, psihopata u postotku ima više nego u općoj populaciji. Doista, osobe psihopatske osobnosti mogu se činiti kao vrlo uspješni menadžeri i idealni zaposlenici, iako u stvarnosti zloupotrebljavaju resurse tvrtke, zlostavljaju kolege, generiraju napetost i, općenito, škode organizaciji. Zbog njihove urođene sposobnosti za tzv. impression management (samopromociju) i dara za manipuliranje ljudima, tvrtkama je iznimno teško prepoznati i zaštiti se od takvih menadžera psihopata. Osim možda učestalog prelaska iz jedne kompanije u drugu, iz njihovih prethodnih karijera najčešće se ne može ni naslutiti da iza sebe ostavljaju ruševine te da su, poput parazita, stalno u potrazi za uvijek novim „domaćinom“ koga će iskoristiti.

Za razliku od „raja“ u kojem živi i radi jedan prosječan HR-ovac u Švicarskoj, domaći voditelji ljudskih resursa moraju biti „za nijansu“ oprezniji. A upravo je to suprotno, ili se barem meni tako čini. Društvena klima, poslovni običaji i organizacijska pravila u nas, ne da ne sankcioniraju pojedine poremećaje, nego se i simptomi pojedinih psihoza prihvaćaju kao poželjan obrazac ponašanja ili čak predstavljaju svojevrsni uzor. Nema boljeg primjera za to od načina na koji se tretira učestalo korištenje izraza konkretno (ili realno) u poslovnom vokabularu.

Konkretno?!

U Zapadnom svijetu korištenje termina „konkretno“ u poslovnom okruženju, pogotovo od strane kadrova menadžerske i stručne razine, kod organizacijski psihologa izaziva napadaj panike, dok tipični hrvatski HR-ovac vidi pred sobom materijal za napredovanje i kandidata za unaprjeđenje. Ista osoba koja se vani percipira kao zaposlenik zaostao u razvoju (u Piagetovoj 3. konkretno operativnoj fazi karakterističnoj za djecu dobi od 7 do 11 godina), kod nas se zbog svojeg konkretnog mišljenja će se rasporediti na radno mjesto koje zahtjeva strateški pogled na stvari u apstraktnoj i nesigurnoj budućnosti, kao i veliku odgovornost. Također, komunikacija među stručnjacima usko specijaliziranim za neko područje uvijek sadrži apstraktnu terminologiju koja se nikako, barem ne brzo i na „ekonomičan“ način ne da prevesti na svakidašnji laički jezik. Stručnjaci  komuniciraju na tako najčešće,  ne da bi se pravili važni ili skrivali znanje od neupućenih, već zbog prirode svoje profesije koja god ona bila.

Kada se pojedinci u businessu i u poslovnoj organizaciji žale na manjak konkretnosti, a nalaze se na upravljačkim funkcijama, tj. ne rade primjerice za pokretnom vrpcom, može se, na žalost, u ekstremnim slučajevima raditi o tzv. deficitu apstraktnog mišljenja, odnosno kognitivnom poremećaju koji se naziva i poremećaj konkretnog mišljenja (engl. concrete thinking disorder) povezanom s više ozbiljnih psihičkih bolesti.

Sposobnost isključivo doslovnog mišljenja  o „sada i ovdje“ je nešto što djeca svladaju do dvanaeste godine, a konkretni stil mišljenja, jednako kao ni širi kompleks raznih poremećaja s kojim se na žalost susrećemo u svakidašnjem životu pa i na poslu, je nešto što bi menadžeri ljudskih potencijala trebali znati prepoznati, pogotovo u procesu selekcije vodećih kadrova koji će zauzimati najodgovornije funkcije u organizaciji ili obavljati specijalizirane poslove.

Za sve ima mjesta – samo to nije isto mjesto. Primjerice, osoba zadužena za internetsku trgovinu, za razliku od trgovca koji prodaje licem u lice, radi u posve apstraktnom okruženju, pa opet oba stvaraju konkretnu vrijednost i zarađuju novac.

Krunoslav Demirović

Podijeli

Odgovori

Top