Europska unija odlučila se suprotstaviti lažnim vijestima te ih iskorijeniti. Zapravo, možemo reći da je to vrlo, vrlo pohvalno. No, postoji samo jedan „maleni“ problem, a to je tko će i kako prepoznavati lažne vijesti.
Kako prepoznati lažne vijesti?
Prema svemu što se vidi u prijedlozima Europske komisije ostaje dojam da ne postoji razumijevanje o tome što su uopće lažne vijesti.
Primjerice, Silvia Grundmann kao prva osoba za medije i internet u Vijeću Europe podijelila je lažne vijesti na nekoliko razina i samo potvrdila da lažne vijesti to zapravo često i nisu. Konkretnije, navela je da pod pojmom “lažna vijest” može biti obična dezinformacija koja sama po sebi nije istinita, ali nije ni štetna. Potom navodi da postoje i one koje manipuliraju i čine ciljanu štetu te na kraju, postoje one koje nisu lažne, ali su štetne jer se radi o privatnim filmovima, fotografijama i ostalom što se pustilo u javnost bez dopuštenja aktera sadržaja koji se prezentira.
Sve to samo dokazuje kompleksnost pojma “lažna vijest” i potvrđuje da u EU još uvijek ne znaju kako napraviti sljedeće korake kad se ne znaju ni odrediti oko same stavke. Jasno, najlakše se može nositi s pošalicama koje ciljani plasiraju lažne vijesti i cilj im je zabaviti publiku. Lako se odrediti i prema zabrani curenja privatnih podataka. Uostalom, protiv toga i postoje zakoni. No, kako se odrediti prema onim lažnim vijestima koje su utjecale na Brexit i američke predsjedničke izbore? Tu nastaje problem…
Subjektivni dojam kao osnovni problem
Takav način informiranja sastoji se od A, B i C. Pritom je “A” točna informacija, “B” je također točna informacija, ali potom dolazimo do “C” koji daje zaključak i njega će neki prihvatiti, drugi neće. Primjerice, Hillary Clinton se spočitavao napad u Bengaziju 2012. godine, kad je poginuo američki veleposlanik J. Christopher Stevens. Činjenica je da se napad dogodio, da je Clinton imala odgovornost, ali zaključak da je mogla spriječiti napad ili spasiti živote stradalih potpuno je subjektivan. Dapače, nakon saslušanja je proglašena nevinom, ali kroz brojne lažne vijesti ju se krivilo za događaje i nakon toga se proširio internetom nadimak “Killary”.
Dakle, teško je pristrane medije spriječiti da donose svoje zaključke i plasiraju ih u javnost, uz nemalu pomoć “promotora u sjeni” koji ih šire kroz sve moguće kanale pomno smišljenom taktikom targetiranja publike. I to je ono što EU prvo mora sama sa sobom dogovoriti, što su lažne vijesti, a što bi bio udar na medijske slobode…
Izvor: ictbusiness.info
