Kako se kriza u eurozoni produbljuje, tako sve više jačaju glasovi koji spas za sadašnje teškoće vide u snažnijoj političkoj integraciji većine, ili dijela država Starog kontinenta ili će u suprotnom, kažu, doći do propasti projekta europskog ujedinjenja. Tako je francuski predsjednik Francois Hollande prošli tjedan pozvao na stvaranje ekonomske vlade eurozone s vlastitim proračunom, pravom da se zadužuje, usklađenim poreznim sustavom i stalnim predsjednikom.
Ta Vlada bi se sastajala svaki mjesec, a raspravljala bi ne samo o ekonomskim, nego i političkim odlukama koje bi donosile države članice. Bit tog prijedloga, iako ga Hollande nije izrekao, jest preuzimanje zajedničke odgovornosti za dosadašnje dugove zemalja članica eurozone. Također, Hollandeov prijedlog računa na pojačavanje podjele između članica eurozone i ostalih država članica Europske unije koje još imaju svoju vlastitu valutu.
Inicijativa francuskog predsjednika kojoj je cilj, kako je rekao, izvući Europu iz mrtvila u kojoj se nalazi, naišla je na plodno tlo u Italiji. Tamošnja ministrica vanjskih poslova Emma Bonino drži kako je Europa trenutno u nepodnošljivoj situaciji te da je Hollandeova inicijativa dobra prilika za početak rasprave o tome želimo li „suradnju između europskih vlada ili federalizaciju Europe“. Bonino je pritom posebice naglasila kako je novi talijanski premijer Enrico Letta u svom inauguracijskom govoru izričito spomenuo „Sjedinjene Države“ Europe kao projekt koji bi mogao blagotvorno djelovati na stabilizaciju krizom pogođenih država eurozone.
Ideju osnivanja „Europske federacije“, na koju bi države članice trebale prenijeti dio svog suvereniteta, u više je navrata iznosio i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barosso. Taj projekt nije stran ni njemačkoj kancelarki Angeli Merkel. Krajem prošle godine u Europskom parlamentu je izjavila kako će Europska komisija zasigurno „jednog dana postati nadnacionalna Vlada“, ali prema tome treba ići „korak po korak“. Merkel traži provođenje bolnih reformi i uvođenje financijske discipline, ali pritom izričito odbija preuzimanje zajedničke odgovornosti za dosadašnje dugove zemalja članica. Svatko sam treba vraćati svoje dugove bez obzira na cijenu, njeno je stajalište.
Za budućnost europskog projekta, kako se u međuvremenu iskristaliziralo, ključne su fiskalna i bankovna unija. Fiskalna ograničava državni deficit, stavlja limit na zaduživanje i Bruxellesu daje pravo veta na nacionalne proračune. Bankovna unija pak dobiva zajedničkog europskog regulatora čime će se pokušati spriječiti neodgovorno poslovanje pojedinih banaka koje onda na kraju moraju spašavati porezni obveznici. Također se namjerava osnovati neka vrsta europskih federalnih rezervi koje bi jamčile za nove dugove članice koje poštuju postavljena fiskalna pravila.
Tek nakon toga, dakako uz uvjet da za, kako neki predviđaju, tri do pet godina završi sadašnja dužnička i gospodarska kriza, moglo bi se početi razgovarati o jačanju integracijskih procesa. No, ni tada to neće biti jednostavno. Da bi se krenulo prema federalizaciji Europe, sve države članice trebale bi pristati na ujednačavanje socijalnih izdataka, jedinstvenu poreznu politiku, istu cijenu rada. Također, trebat će pristati na prenošenje dijela svog suvereniteta na nadnacionalne institucije u Bruxelles.
Već sada je jasno da Britanija, koja nije ni u schengenskom sustavu, a nije ni uvela euro, to neće htjeti. London čak planira sljedećih godina održati i referendum o tome hoće li uopće ostati u Europskoj uniji. I Pariz će, unatoč sadašnjim Hollandeovim pozivima za jaču integraciju koji su više posljedica lošeg stanja tamošnjeg gospodarstva, teško pristati da im nadnacionalne institucije iz Bruxellesa nadziru vlastiti proračun. Ima još nekih članica EU koje su skeptične prema takvoj mogućoj europskoj super-državi.
Čini se da su toga svjesni i u Berlinu te ne žure s procesom jačanja europskih integracija. Kancelarka Merkel prvo želi uvesti reda. Preko fiskalne unije nadzirat će se proračuni zemalja članica, pogotovo onih koji zapadnu u teškoće. Europski regulatori će s druge strane kontrolirati rad banaka. Već to dvoje je dovoljno za uspostavljanje drukčije Europe nego što je bila do sada. Fiskalna i bankovna unija stvorit će preduvjete da i monetarna unija (euro) bude stabilnija. Nakon toga moći će se početi postupno razgovarati i o stvaranju političke unije.
Međutim, to znači da će barem u početku dok se sve države ne priviknu na nova pravila i dok se ne stabiliziraju, postojati ono što zovu Europom „dviju brzina“. U jednoj, prvoj, kategoriji bit će one države koje se drže financijskih pravila, dok će u drugu kategoriju biti smještene zemlje koje postanu problem. To je tako i danas, a tako će vjerojatno biti i u budućnosti. Osim financijskih postoje i politički razlozi koji kod mnogih država izazivaju zazor prema federalnoj Europi. Britanci, primjerice, ne taje kako je njihov glavni razlog zašto se drže podalje od Bruxellesa činjenica da ne žele biti podvrgnuti pod kontrolu europske super-države kojom će dominirati Njemačka. I mnogi, uvjetno govoreći, mali europski narodi izražavaju bojazan za očuvanje svog identiteta u takvoj zajednici. Međutim, činjenica je također da unatoč postojećoj krizi i recesiji još ni jedna država nije odlučila napustiti Europsku uniju. Čak je i Grčka, koja je najozbiljnije potonula, pod svaku cijenu htjela izbjeći scenarij izlaska iz eurozone i povratka drahmi.
Teško je danas reći kako će završiti ideja o Sjedinjenim Državama Europe. Dok jedni drže kako je to neizbježno, drugi upozoravaju kako će teško biti staviti stare europske narode i države pod kontrolu nadnacionalnih institucija. U svakom slučaju, u bliskoj budućnosti valja očekivati očuvanje postojećeg statusa quo. Sada je, uostalom, prioritet da i jug Europe iziđe iz dužničke krize i recesije kako europski projekt ne bi propao prije nego što dođe u priliku stvarati političku strukturu koja bi sutra mogla stati uz bok velikim svjetskim igračima poput Kine i SAD-a.
