Damir Novotny odmah odbacuje tvrdnje da pripada tzv. ekonomskim katastrofičarima, koji svojim izjavama zbunjuju građane i još im više ulijevaju strah od budućnosti. Dapače, uvjeren je kako bi Hrvatska, u tri do četiri godine mogla biti vrlo prosperitetna država.
Objavljeni su podaci da je pred bankrotom oko 15.000 ljudi, a desetak obitelji dnevno ostaje bez svojih domova jer ne mogu ispunjavati svoje financijske obveze te je 253.000 računa građana u blokadi. Jesmo li u alarmantnoj situaciji?
Hrvatska ekonomija je u slobodnom padu već petu godinu. Radi se o dubokoj strukturnoj krizi, sličnoj u kakvoj se nalaze ekonomije Grčke, Španjolske, Portugala, Mađarske i sada Slovenije. Zbog izostanka Vladinih anti-recesijskih mjera (umjesto mjera za poboljšavanje konjukture prethodna i sadašnja vlada su provodile mjere koje su produbljivale recesijske trendove), ekonomija pokušava uspostaviti novu ravnotežu na neusporedivo nižoj razini dohodaka i zaposlenosti u odnosu na vrijeme prije krize. Ekonomska kriza je do sada poništila više od 150.000 radnih mjesta. Sve niža razina dohodaka i istovremena visoka zaduženost dovodi kućanstva (građane) do nemogućnosti plaćanja računa i ruba osobnog stečaja. Stanje je doista teško i nužne su odlučne Vladine mjere.
Treba li uvesti Zakon o osobnom bankrotu, možete li građanima objasniti što je to uopće?
Institut osobnog stečaja uvele su neke zemlje EU, međutim, s vrlo slabim učincima. Osobni stečaj znači da kućanstva koja ne mogu izmirivati svoje obveze prema vjerovnicima dobivaju zaštitu Zakona i skrbnika koji upravlja njihovim privatnim financijama. Propisi o osobnom stečaju nastoje osigurati ravnotežu između izmirivanja obveza i osiguravanja egzistencijalnog minimuma. Međutim, ukoliko kućanstva ne ostvaruju dohotke, osobni tečaj nema smisla. Također građani u zemljama koje su uvele ovaj institut često ne prihvaćaju zaštitu stečajnog zakona, jer to znači gubitak društvenog statusa, narušava osjećaj samopoštovanja pojedinaca, a u nekim zemljama (Francuska) i gubitak građanskih prava.
Je li Hrvatska dosegnula ekonomsko dno i može li se još dublje?
Slobodan pad će se nastaviti i u 2013.g. Budući da je kriza strukturna i duboka, iz nje se može izaći samo provođenjem strukturnih reformi (smanjivanja socijalne države i usmjeravanje fisklanih poticaja prema privatnim poduzećima koja će investirati i otvarati nova radna mjesta) i pokretanjem novog investicijskog ciklusa u industrijskom dijelu privatnog sektora. Pokretanje novog ciklusa ekonomskog rasta može se očekivati isključivo u privatnom sektoru, koji Vlada mora jačati privatizacijom postojećih državnih poduzeća i stvaranjem povoljne klime za međunarodne investitore. Politička elita nije istinski sklona novom ciklusu privatizacije, privlačenju direktnih stranih ulaganja i jačanju privatnog sektora, kao što su to učinile uspješne tranzicijske zemlje (baltičke zemlje, Češka, Slovačka i Poljska). Bez snažnih privatnih ulaganja, koja bi morala iznositi godišnje najmanje 2,5-3,0 milijarde eura u narednim godinama, dugoročna stagnacija gospodarske aktivnosti više je nego izvjesna. Stagnacija znači zapravo nastavak pada financijskog položaja kućanstva, kao što se to događa u Sloveniji i Mađarskoj. Dakle: moguće je da će biti još gore, odnosno, moguć je pad dohodaka kućanstva na razinu Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Srbije.
Što je sa kunom- treba li je devalvirati?
Poticaj ekonomskom rastu ne može doći s monetarne strane. Devalvacija kune, ili povećavanje ponude novca nisu mogući, osobito ne u kontekstu ulaska u članstvo EU. Kuna će, međutim, interno devalvirati, odnosno, može se očekivati daljnji pad razine plaća pa tako i troškova rada u privrednom sektoru te smanjivanje raspoloživih dohodaka. To bi vodilo do daljnjeg pada domaće potražnje i novog ciklusa recesije. Mađarska je dobar primjer za ovakav razvoj događaja.
Da ste ministar financija, što biste prvo učinili?
Izradio bih i predložio Vladi paket kratkoročnih mjera za oporavak ekonomije i pokretanje ciklusa ubrzanog ekonomskog rasta. Ministarstvo financija je odgovorno za predlaganje sveobuhvatnih reformi fiskalnog sektora, odnosno, dubokih promjena u strukturi proračunske potrošnje i smanjivanje poreznog opoterećenja krajnje potrošnje. Ministar financija mora predložiti potpuno novi pristup izradi proračuna, smanjivanju transfera prema socijalnom sektoru (smanjivanje različitih socijalnih prava, smanjivanje transfera prema poljoprivredi) kao i smanjivanje diskrecijskih troškova javne uprave (koja je kronično neučinkovita). Ostvarene uštede moraju se usmjeriti u instrumente poticanja ulaganja privatnog sektora (direktnih poticaja i tax-holiday poticaja). Država se mora odreći deficitarnog financiranja, a to znači da se proračunski rashodi moraju uokviriti u realno moguće proračunske prihode u naredne tri godine. Stanje i trendovi u nacionalnoj ekonomiji su izrazito kompleksni i zahtijevaju kompleksne mjere za izlazak iz krize.
Koji su dobri, a koji loši potezi ministra Linića?
Ministar financija i njegova administracija su uvjereni da se jačanjem porezne discipline može osigurati povećavanje proračunskih prihoda. Sužavanje prostora sive ekonomije, koja postoji u svim zemljama EU i nije je moguće potpuno iskorijeniti, samo je po sebi razumljiv zadatak svake Vlade. Ali, to ne može biti glavni cilj ministra financija. Ministar Linić nije promijenio smjer fiskalne politike koju su vodili ministri financija prije njega i koju je on iz opozicije kritizirao. Do promjene smjera ekonomske politike nije došlo. Vrlo su loše mjere povećavanje PDV-a i kozmetičko smanjivanje poreznog opterećenja dohodaka. Te su mjere dovele do nastavka recesijskog trenda, budući da je ministar kućanstvima poslao poruku da se brine samo za financijski položaj javnog sektora i osiguravanje njegove likvidnosti. Privatni sektor se osjetio potpuno izdanim i nezaštićenim te je dodatno smanjio svoje investicije i potrošnju. Ministar Linić kreira politike niskog intenziteta koje ne mogu nazvati ozbiljnim ekonomsko-političkim mjerama, posebno ne mjerama za izlazak iz krize. U tom smislu je teško komentirati poteze ministra.
Kako biste generalno opisali gospodarsku politiku Vlade?
Konzistentna ekonomska politika Vlade zapravo ne postoji, već se radi o skupu divergentnih politika koje vode pojedini ekonomski resori. Ministarstvo gospodarstva bavi se samo administriranjem i većim projektima te je opterećen mitom energetskih politika. Industrijske politike ne postoje i na njima se ne radi. Ministarstvo financija je potpuno fokusirano na likvidnost proračuna i prikupljanje poreza. Ministarstvo poduzetništva provodi male mjere, koje neće rezultirati novim radnim mjestima. Ministarstvo poljoprivrede nastavlja ranije agrarne politike, osim promjena u upravljanju državnim zemljištem, što neće bito utjecati na povećavanje aktivnosti u tom sektoru. Politike regionalnog razvoja, kakve možemo vidjeti u drugim zemljama EU (Poljska, Austrija), nisu razvijene.
Može li uopće bilo koja politička opcija izvući državu iz krize?
Današnja politička elita nije sposobna provesti modernizacijske reforme, jačati institucije koje su potrebne za jačanje tržišne ekonomije i pokretanje dugoročno održivog rasta (primjer: male baltičke zemlje). Elita u cijelosti (bez obzira iz kog spektra dolazi) je autistična i usmjerena na očuvanje svojih pozicija i pozicija svojih klijenata. Najveću odgovornost snose HDZ-ovi političari koji su imali odgovornost u dva od tri politička ciklusa u proteklom destljeću. SDP- ova elita očito nema hrabrosti za duboke reforme koje su nužne i kojima se govori u domaćim i međunarodnim krugovima. Ulaskom u EU, domaća politička elita u velikoj mjeri prenosi ovlasti vođenja ekonomske politike na institucije EU, što može pozitivno utjecati na ekonomska kretanja. Financijski sektor će biti vrlo brzo potpuno integriran u europska financijska tržišta, a realni sektor će konvergirati prema najrazvijenijim europskim regijama (njemačke, austrijske, talijanske i regije srednje Europe). Integracija malog hrvatskog tržišta u EU može biti vrlo brza, a hrvatska politička elita može nakon 1.srpnja 2013.g. potpuno izgubiti “vlasništvo“ nad hrvatskom ekonomijom.
Građani žive u velikoj psihozi, ne znajući kako dalje- oni koji još nisu ostali bez posla, strahuju da će se to dogoditi, oni koji jesu, teško ili gotovo nikako ne mogu pronaći novi. Čini se da je država u kaosu. Smatrate li to pretjerivanjem, ili realnom slikom?
Stanje u nacionalnoj ekonomiji je teško, ali nije kaotično, kao što to može na prvi pogled izgledati. Stanje domaće ekonomije je još uvijek bolje nego ekonomije u drugim mediteranskim zemljama. Javni dug još uvijek nije previsok, bankarski sektor je stabilan, a renta položaja (pomorski položaj) još je uvijek snažna i omogućava preživljavanje primorskih pokrajina. Ako se, međutim, nastave negativni trendovi, stanje vrlo brzo može dovesti do kaosa.
Izjavili ste nedavno da ni jedan investicijski projekt u Hrvatskoj ne može bez pobune. Na što ste, konkretno, mislili?
Hrvatska javnost je od političke elite senzibilizirana da su prirodni resursi jedino što vrijedi u državi i da se ti resursi moraju pod svaku cijenu čuvati. Mit očuvanja prirodnih resursa je toliko snažan da postaje prepreka za ekonomski razvoj i otvaranje novih radnih mjesta. Ako je oko 50% nacionalnog teritorija pod nekom vrstom zaštite, eknomija se jednostavno ne može razvijati. Primjeri su brojni: od projekata na moru (gofski projekt na Srđu, Brijuni Rivijera) pa do industrijskih projekata u Istri. Lokalna administracija je neprijateljski raspoložena prema investitorima i stvara brojne barijere. Opći je dojam međunarodnih poslovnih krugova da je Hrvatska zemlja za odmor, ali ne i za poslovanje i ulaganje.
Često Vas smatraju jednim od ekonomskih „katastrofičara“, a građani su zbunjeni različitim tumačenjima ljudi iz struke kako izaći iz gospodarskog kolapsa. Kako objašnjavate činjenicu da upravo ljudi iz ekonomije imaju toliko različita viđenja i prijedloge za ekonomski razvoj?
Ne, nisam ekonomski katastrofičar, upravo suprotno; uvjeren sam u perspektive hrvatske ekonomije. Međutim, ekonomski rast i razvoj nije moguć bez nastavka tržišnih reformi i jačanja privatnog sektora. Političari i dobar dio javnosti vjeruju da je moguće nastaviti s dosadašnjim pristupom vođenja ekonomske politike bez većih zaokreta. To neće biti moguće i ptrebno je hitno programirati zaokret. U suvremenom pristupu vođenju ekonomske politike, za koji se osobno zalažem, prevladava stav da se ekonomskim politikama moraju poticati inovativna mala i srednja (naravno privatna) poduzeća koja će biti konkurentna na međunarodnom tržištu. Najbolji primjer je, primjerice, Austrija, mala zemlja s velikim ekonomskim potencijalom i konkurentnom ekonomijom. Izlazak iz krize mora se tražiti samo u novim investicijama u privatnom sektoru koje država mora poticati. Ulaganja javnog sektora i ”ekonomski nacionalizam“ ne mogu osigurati nova radna mjesta.
Traže li sindikati previše, ili premalo od Vlade?
Sindikati (javnog sektora) pretjeruju u zahtjevima prema Vladi, koja te zahtjeve ne može prihvatiti. Razvijene zemlje, u kojima se upravo odvijaju duboke strukturne promjene od fordizma (masovne industrijske proizvodnje) prema post-fordizmu i kreativnoj ekonomiji (ekonomiji temeljenoj na inovacijama i znanju), pronalaze potpuno nove i fleksibilnije aranžmane na tržištu rada. Rad u skraćenom radnom vremenu, rad kod dva poslodavca, mini-jobs, privremeno i povremeno zapošljavanje su danas realnost u EU.
Mislite li da je u Hrvatskoj moguć generalni štrajk koji bi paralizirao državu, kao što to viđamo u nekim europskim državama?
Generalni štrajk je moguć, ali ne može trajati dugo, jer ne može dovesti do rješenja.
Ima li svjetla na kraju tunela?
Hrvatska u kontekstu EU može biti vrlo prosperitetna zemlja, poput Irske, Slovačke ili Češke. U tom smislu su promjene moguće u vrlo kratkom roku, tri do četiri godine. Možemo li zamisliti u Lici velike privatne investicije, izgradnju novih gradova i privatnih sveučilišnih centara? Nagli razvoj zaleđa velikih damatinskih gradova? Povratak prerađivačke industrije u Slavoniji? Potpuno moguće i vrlo vjerojatno!
