Transferne cijene kao porezni rizik i ušteda

Transferne cijene su cijene po kojima se odvija prodaja dobara, obavljanje usluga ili prodaja nematerijalne imovine između dvije povezane osobe. Same po sebi mogu predstavljati instrument redistribucije dobiti unutar grupe.

Relevantne su za grupacije društava, kod kojih Porezne uprave pokušavaju suzbiti nezakonito prelijevanje dobiti putem ekscesivnih naknada koje jedno društvo fakturira drugome.
U srži transfernih cijena leži arm’s lenght načelo, tj. načelo tržišne cijene. To načelo nalaže da se u odnosima između povezanih osoba uspostave tržišni principi jednaki onima koji se uspostavljaju između nepovezanih osoba.

Ono zašto su transferne cijene izrazito važne jest činjenica da dodatne porezne obveze koje mogu proizaći iz nepravilno utvrđenih transfernih cijena višestruko nadmašuju bilo koji drugi porezni rizik poslovanja.
Kao primjer, Glaxo Smith Kline je u SAD-u platio približno 3 milijarde USD dodatnih poreza i kazni zbog neispravno utvrđenih transfernih cijena. Ono što je također zanimljivo jest to da preko 60% voditelja financija na svjetskoj razini transferne cijene smatra najznačajnijim poreznim pitanjem sadašnjice. Međunarodna istraživanja s područja transfernih cijena pokazala su da za većinu anketiranih društava transferne cijene predstavljaju najvažnije porezno pitanje.

Ono što je vrlo važno za spomenuti je da iako transferne cijene mogu predstavljati područje rizika za poduzeće, one mogu biti vrlo koristan alat za one koji žele pomoću njih optimizirati poslovanje i ostvariti značajnije uštede.
Naime, transferne cijene, ukoliko se rade prije određivanja cijene određene transakcije s povezanom osobom, mogu identificirati tržišni raspon cijena koje je moguće uspostaviti s povezanim osobama.
Stoga, ukoliko se na vrijeme identificira tržišni raspon cijena, odnosno marži, moguće je porezno optimizirati poslovanje povezanih poduzeća na način da se, u skladu sa zakonom, plati manji iznos poreza nego bi to bio slučaj da se cijena utvrđuje na temelju nekih drugih ulaznih podataka.

Zakonsko uređenje

Transferne cijene u Republici Hrvatskoj uređene su Zakonom i Pravilnikom o porezu na dobit, Općim poreznim zakonom, te Priručnikom o nadzoru transfernih cijena (izdan od strane Porezne uprave na temelju OECD Smjernica o transfernim cijenama za Porezne uprave i multinacionalne kompanije).
Zakon o porezu na dobit, člankom 13., navodi da ako se između povezanih osoba u njihovim poslovnim odnosima ugovore takve cijene ili drugi uvjeti koji se razlikuju od cijena ili drugih uvjeta koji bi se ugovorili između nepovezanih osoba, tada se sva dobit u svoti u kojoj bi bila ostvarena, kad bi se radilo o odnosima između nepovezanih osoba, uključuje u poreznu osnovicu povezanih osoba.

Bitno je napomenuti da se odredbe o transfernim cijenama odnose i na domaće povezane osobe, ako jedna od njih:

• ima povlašten porezni status, odnosno plaća porez na dobit po stopama koje su niže od propisane stope ili je oslobođena plaćanja poreza na dobit ili
• ima u poreznom razdoblju pravo na prijenos poreznog gubitka iz prethodnih poreznih razdoblja.

Kako to izgleda u praksi

U praksi se za zadovoljavanje uvjeta Porezne uprave spomenutih člankom 13. Zakona o porezu na dobit, priprema studija (elaborat) o transfernim cijenama, koji služi kako bi se transferna cijena „obranila“, tj. kako bi se dokazalo da je u skladu s arm’s lenght načelom.

Potrebno je imati na umu da iako izrada Studije o transfernim cijenama u Republici Hrvatskoj nije obveza sukladno zakonu o Porezu na dobit, propisano je da se ista mora predati Poreznoj upravi na zahtjev.
Odnosno, poslovni odnosi između povezanih osoba priznat će se samo ako porezni obveznik posjeduje i na zahtjev Porezne uprave pruži podatke i informacije o povezanim osobama i poslovnim odnosima s tim osobama, metodama kojima se koristi za utvrđivanje usporedivih tržišnih cijena i razlozima za odabiranje konkretnih metoda.

Iz tog razloga, svakako je bolje „preduhitriti“ Poreznu upravu, odnosno izraditi Studiju barem jednom u tri godine (ukoliko nema značajnijih promjena transakcija), kako bi na zahtjev Studija bila odmah uručena predstavnicima Porezne uprave, što također smanjuje mogućnost poreznih kazni te ostavlja dojam odgovornog i pouzdanog poduzetnika.

Zaključak

Potrebno je razlikovati transferne cijene kao alat uštede – kada se rade za godinu koja tek dolazi i određuje raspon cijena ili marži koje su tržišne i kojima se može kontrolirati porezni efekt unutar zakonskih okvira, od studija koje se rade retroaktivno, na zahtjev Porezne uprave kako bi se dokazalo da je određena marža tržišna.

Za kraj, iako u Republici Hrvatskoj izrada Studije o transfernim cijenama nije obavezna, istu je potrebno imati na zahtjev Porezne uprave. Iz tog razloga, preporučljivo je navedenu Studiju izraditi samoinicijativno, a još je bolje kada se ista radi prije određivanja cijena u transakcijama s povezanim osobama, jer tada predstavlja koristan i snažan alat porezne uštede te eliminacije poreznih rizika.

[box style=”0″]

[/box]