Izdvojeno

Libija nakon 100 dana bombardiranja – koliko će trajati rat?

Pat pozicija Gadafijevih snaga s jedne i pobunjenika potpomognutih NATO-ovim zrakoplovima s druge strane broji stoti dan. U ratu koji neki nazivaju interesnim ratom za naftu, drugi demokratskim oslobođenjem, najveću cijenu plaćaju civili. Što se uopće promijenilo u posljednjih 100 dana?

Ivan Jozić

Objavljeno

28.06.2011.

Vojske stoje, civili ginu

Zrakoplovi NATO-a dnevno gađaju pedesetak ciljeva – oko Tripolija i Misrate na zapadu, Brege na istoku te planinama Nafusa na jugu glavnog grada. Ali prvotni udar NATO-a koji je odbio Gadafijeve trupe od pobunjeničkih uporišta nije preokrenuo tijek rata. Slabo trenirani i opremljeni pobunjenici teško pobjeđuju Gadafijevu vojsku: kontinuirane uspjehe pobunjenici bilježe jedino u brdima Nafuse.

Unatoč prvotnom razočarenju NATO-vim angažmanom Libijci i dalje složno podržavaju zapadnjačke vojne udare. Smatraju kako je NATO spriječio najžešće napade dobro organizirane Gadafijeve vojske i zrakoplovstva nakon kojih bi uslijedio masakr svih koji su se suprotstavili režimu. Ipak, NATO ne uspijeva okončati sukob. Civilne žrtve sve su brojnije, a uz svaku smrt dolaze optuživanja suprotnih strana. Nezavisni mediji optužuju SAD, Francusku i Italiju kako se ne bi toliko brinuli za demokratičnost Libije da njene pustinje nisu pune nafte.

Što s Gadafijem?

Sve strane, uključujući i zapadne diplomate, svi se slažu u jednom – Gadafijeva sudbina ključni je moment sukoba. Za neke Libijce on je i dalje „Vođa revolucije“, drugi u njemu vide zločinca. Mnogi političari (među njima i Stjepan Mesić) bezuspješno su se nudili moderatori sukoba. Politička realnost jest – rat je otišao predaleko i mnoge žrtve tražit će simboličnog krivca. A taj krivac u očima Zapada je Gadafi. Govorkalo se o egzilu u neko manje mjesto u Libiji, u nekoj od Arapskih zemalja, pa čak i u Srbiju. Sam Gadafi je rekao da želi umrijeti „smrću mučenika“.

Međunarodni kazneni sud ovih dana bi trebao dati svoje mišljenje o Gadafiju. Vjerojatno će ga se teretiti za zločine protiv čovječnosti. Civili i „vojnici“ i dalje ginu. Veliko je pitanje je znaju li kako će njihova država izgledati kada jednom polože oružje.