Pedja Bajović, jedan od pokretača hrvatske i regionalne stand-up komedije, nastupit će povodom 15 godina svoje karijere u petak, 31.01.2020. na pozornici kina SC s predstavom “Najbolji’ sat i kusur”.
Vaša karijera stand-up komičara započela je davne 2005. godine. Koji je bio okidač da ste se nakon karijere managera i novinara, a vidjeli smo i školovanja za pilota, odlučili za ovo zanimanje?
Moje aspiracije za javnim nastupom sežu još od osnovne škole, iako me put bio odveo na potpuno drugu stranu. Epizoda vojnog školovanja je trajala nekih pet godina sve do početka rata i završila je ubrzo i nakon što sam saznao i da ne mogu biti pilot. Bilo je tu planova da upišem glumu, a mislim da su mediji i novinarstvo, valjda bili neka vrsta kompenzacije za tu, još jednu, neispunjenu želju. Za vrijeme boravka u SAD-u, gdje sam bio na stipendiji postdiplomskih studija medijskog menadžmenta, spoznao sam što je to stand-up i pratio ga gotovo svakodnevno. Ipak, trebalo je još par godina da po Zagrebu osvanu plakati za radionice, da se ja i odlučim na takvo što.
Što se promijenio na stand-up sceni od tada? Kako vi vidite razvoj scene ovih 15 godina i gdje ste tu vi?
Tada smo bili pravi pioniri koji su otkrivali još uvijek neistraženi teritorij. Imali smo dosta nejasne predstave o stand-up komediji kao profesiji i prvenstveno smo se usmjeravali na rad na poboljšavanju naših nastupa. Zato i mislim da je po tom pitanju objektivna kvaliteta hrvatske stand-up komedije jako dobra, jer se od početka išlo na visok standard.
Što se poslovnog dijela tiče, mislim da smo platili danak tom neiskustvu, odnosno, da se za ovih 15 godina moglo napraviti i više. Vašar taštine, klanovske podjele, nerazumijevanje medija – ponajviše televizije, nedostatak pravih menadžera… sve nas je to usporavalo. Ipak, preživjeli smo i scena stalno raste! Nas nekoliko smo danas profesionalci u tom poslu, a tu je i dosta amatera koji su toliko iskusni da im je ovo i dodatni prihod, a veseli me da je iza njih još više onih koji to rade iz ljubavi, a među kojima se kriju naše buduće kolege.
Svojevrsno priznanje našim naporima je i kroz to da su se u našem žanru našli i ljudi koji nisu „organic“ stand-up komičari, tu mislim na Željka Pervana ili Ivana Šarića, koji su profesionalci u drugim područjima, ali se sada intenzivno bave i ovime. Od prije par godina vidimo da su velike face poput Branka Đurića Đure i ostalih regionalnih glumačkih i zabavljačkih imena imali svoje izlete u stand-up. Iako su takvi, zbog svog celebrity statusa, lakše punili dvorane u odnosu na nas, oni ipak su tako promovirali stand-up i dio publike usmjerili prema nama.
Porastom interesa publike za ovakvim oblicima zabave, širenjem tema, stilova i područja nastupa stand-upovaca kao i porastom broja onih amaterskih, profesionalnih kao i onih kojima je to glavno zanimanje, došlo je i do komercijalizacije. Je li danas profitabilno biti stand-up komičar? Kao poslovna grana industrije zabave, kako vam se čini da stoji?
To je danas profesionalna opcija, ali još uvijek u formatu slobodnjaka na tržištu. Iako je bilo pokušaja, još uvijek ne postoji prava agencija ili produkcijska kuća koja će okupiti stand-up komičare, već smo svi manje-više sami svoji gazde, a tek po projektima manje ili više surađujemo s ostalima. Poslovno, mi lebdimo između estrade i kazališta, s tim dan nas ni jedni ni drugi baš ne doživljavaju kao svoje! Danas je lakše nego prije, naša imena su postala prepoznatljiva, skupa s statusom stand-up komedije kao discipline.
Među “poslovnjacima” zadnjih godina raste trend after work partija u obliku odlazaka na stand-up show kao svojevrsni ispušni ventil nakon stresnog i izazovnog dana, kao i onaj da se komičare zove na team building ili korporativne partije. Možete li i vi potvrditi te novosti?
Da, to se događa sve češće i to je dobar znak. Također nas se počelo pozivati da držimo radionice javnog nastupa i da tako poslovnim ljudima podijelimo svoje znanje sa scene, počevši s onim „Open with a joke…“ pa nadalje!
Nije to uvijek bilo tako, a u početku je znalo biti i loše na nastupima za tvrtke. Iz nekog razloga, organizatori i domaćini su bili uvjereni da stand-up komičar mora biti – gost iznenađenja! To je velika greška, jer se znalo dogoditi da se dio ljudi u prostoriji potpuno zbuni i čak i uplaši kada vidi komičara i kada krene interakcija s publikom! Sada imam pripremljenu check-listu koju moj domaćin mora proći kako bi moj angažman imao najbolji mogući učinak. Da parafraziram Eddie Izzarda: “Muzika je za srce, a komedija je ipak za mozak!“
Pročitali smo da ste nastupali u preko 30 zemalja i preko 100 gradova, kad smo već kod statistike koliko radnih sati priprema stoji iza toga? Kako izgleda jedan radni tjedan stand-up komičara?
Zemalja u kojima sam do sada nastupao je okruglo 30, odnosno 29 ako bi ovaj intervju bio u Srbiji! Gradova, odnosno mjesta, je točno 245…a sati se mjere u stotinama tisuća. To je jako puno posla. Nekom svojom „odokativnom“ analizom došao sam do zaključka da je kreativni (osmišljavanje i pisanje) i izvođački dio mog posla, negdje tek oko 15% ukupnog angažmana. Ostalo otpada na (samo)promociju, prodaju i jako, jako puno putovanja!
Kao i u svakoj profesiji, ima nas vrlo različitih. Neke od mojih kolega se ne bude do podne, a ja sam otac dva đaka, tako da ja moram i prije 7 ujutro biti u punoj roditeljskoj funkciji. Ono što nam je u današnje vrijeme možda svima zajedničko je – prvom prilikom skoknemo na društvene mreže!
Vjerujemo da nakon toliko godina dobro poznajete svoju publiku. O čemu najčešće zbijate šale, jeste li svoj stil prilagodili njima?
Moja publika, današnja i ona buduća, malo je starija od optimalne koju ima naša stand-up scena. Razlog su, između ostalog, i moje godine! Naime, ja sam u stand-up komediju ušao sa svojih 32-33, što su godine koje imaju današnji vodeći komičari u Hrvatskoj! Moje teme su prvenstveno iz domene satire i društvene kritike, ali mi ni one iz svakodnevnog (ili svakonoćnog) života nisu strane. S druge strane, ja nemam neku zemljopisnu bazu. Zbog svoje biografije, domaći sam u Hrvatskoj, ali i u BiH, Srbiji i Crnoj Gori. To ima svojih prednosti, ali i mana, jer je sve nekako razbacano i teško se uvezuje u zajednicu. Ponekad bih sve to mijenjao za jedno Međimurje u kojemu kolega Vlatko Štampar ima svoje sljedbenike!
Poslovna strana stand-upa – dogovaranje nastupa, vođenje poslovanja, promocija – jeste li i u tome one-man kao i na pozornici ili imate tim ljudi?
Zasad je to solo akcija. Tek sam za ovu kampanju obilježavanja 15 godina svoje karijere u stand-up komediji angažirao PR i komunikacijske profesionalce. I iskreno, još se privikavam na tu vrstu suradnje!
Osim velikog nastupa u Zagrebu 31.1., odabrali ste i Sarajevo za obilježavanje 15 godina karijere? Zašto baš ta dva grada i zašto baš ti formati?
U Zagrebu živim i u ovom gradu sam postao stand-up komičar! Upravo zato sam odlučio da na točan datum (31. siječnja) kada sam prije 15 godina prvi puta stao pred publiku od 50-tak ljudi, to sada napravim pred njih tisuću. U tih „sat i kusur“ kako sam i nazvao predstavu, ponudit ću kompilaciju meni najdražih fora iz dosadašnjeg opusa. Jako me interesira hoće li daj moj odabir biti isti ili barem sličan s onim koji ima publika! Nadam se da ću uspjeti motivirati dovoljno svojih sugrađana da napunimo Kinu SC-a i odlično se zabavimo. Ako ne bih u tome uspio, i to će mi biti svojevrsna škola.
U Sarajevu sam u studenom napravio još veći projekt: u tri dana zaredom, u tri različita prostora sam profesionalno snimio svoje tri tematske predstave. Te moje tri različite priče ove godine odlaze u mirovinu i tamo sam ih pretočio u tzv. specijale koji će naći svoje mjesto na ekranima. Sarajevska publika jako dobro zna što je humor i komedija, a ja sam u tri rasprodane večeri, ispunjene smijehom i pljeskom, dobio potvrdu da je ta moja ambicija bila na mjestu.
Uvjeren sam da je došlo vrijeme da domaća stand-up komedija doživi potvrdu svog statusa i neupitne kvalitete u programu televizije ili sličnih platformi. Hrvatski kanali su do sada pokazali manjak ili znanja ili hrabrosti, a ja sam onda odlučio biti proaktivan te sam sve profesionalno producirao i tako im olakšati da donesu pametnu odluku. Živi bili, pa vidjeli!
