TEDxZagreb prošle je subote pod nazivnikom Satisfaction okupio 19 govornika, kao i gotovo 400 ljudi u sjedalima najstarijeg hrvatskog kina, koji su sunčano subotnje poslijepodne odvojili kako bi se nadahnuli i odvažili za stvaranje novih navika i uspješnije svakodnevice. Uspjeh je, čuli smo od osoba s jedinstvenim životnim pričama, posljedica prihvaćanja i njegovanja zadovoljstva u životu. Zadovoljstvo je, moramo priznati, sve rjeđe prisutno u razgovorima koje vodimo i temama o kojima razmišljamo. Kako ga pronaći, održati, oživiti, prepoznati? Nimalo lako. Zadovoljstvo, koje je središnja točka devetnaest govora o životu sa svrhom i strašću, nije ležanje pod palmom s koktelom u ruci. Ono je kontinuiran rad, osmišljenost s jasnim ciljevima, bez praznih priča – vremena je, naime, bilo samo za ono najvažnije, što stane u 18 minuta.
Nezahvalno je prepričavati emocije koje su prožimale cijeli događaj, uzbuđenost s lica govornika dok su dijelili svoje najteže, ali i najponosnije trenutke života. No, postoji nit kojom su se svi vodili u odlukama i postupcima, a koju svatko može primijeniti u svojoj rutini i privući bar malo ponosa i sreće kakvim zrače zvijezde TEDxZagreba.
Hrabrost
Neki od govornika rade doista hrabre, opasne stvari. Bacaju se s vrhova planina u odijelu za let koje su sami osmislili. Plivaju hladnim oceanima kroz meduze i morske pse. Lete zrakoplovom u oluje. Većina nas nije u toj kategoriji, niti trebamo biti. No, najmlađi govornik kojeg je TEDxZagreb ikada imao može nam biti uzor. Albert Gajšak mogao je ostati prosječan da je slušao što mu je govorila okolina. Ispočetka je slavljen kao genijalac, mnoge su fascinirali njegovi uređaji, ali je Albert donio za naše prostore vrlo neuobičajenu odluku – neće završiti fakultet. Cijeli je Karlovac počeo brujati o tome kako je „skrenuo s ispravnog puta“, da je mangup i da ništa od njega neće biti. Albert je ustrajao, prošao uspone i padove, ali i dalje ostvaruje svoje ciljeve.
Mnogi od nas mogu se prepoznati u njegovoj situaciji. Nametnuta očekivanja nisu plodno tlo za ostvarivanje zadovoljstva. Mislimo da nešto moramo, da „selo ne bi pričalo“ kako smo čudni. Ostajemo na sigurnom, ali stresnom poslu, u dugoj, ali dosadnoj vezi, družimo se sa starim, ali napornim prijateljima… Odbacujemo odgovornost za vlastiti život, pa kasnije razvijamo frustracije, a sve pravdajući se da „to tako mora“. Ne mora, čak ni ako vas mama na to tjera.
Upornost
Jedan od govornika upitao je publiku koliko nas je odustalo od novogodišnjih odluka. Puno je ruka bilo u zraku. Aron Anderson potom nam je na vlastitom primjeru pokazao da je svaki pothvat moguć, ako imamo dovoljno dobar cilj, dovoljno jak razlog i dovoljno strašnu alternativu što će se dogoditi ako nešto ne napravimo. Njegov GRiP, kako je nazvao metodu, razvio se kada kao dijete nije htio ponovno ići na operaciju. Majka mu je tada objasnila da mora ako se želi riješiti raka (cilj), što je uvjet da se može opet igrati s prijateljima (razlog) i da će, ako to ne učini, umrijeti (alternativa).
Naravno, naši problemi su često puno bezazleniji, ali ništa nas ne košta da cilj pokušamo snažno poduprijeti razlozima i alternativama ili se ne upustimo u nešto ako ih ne možemo pronaći. Kontinuirano „odlučivanje“ i odustajanje nam mogu više škoditi nego doprinijeti. Namjere nas dovode u iluziju da radimo nešto korisno, iako ne poduzimamo ništa, što opet vodi do grižnje savjesti. Odrasli smo ljudi. Ako želimo biti zadovoljni, za to moramo i ne spavati, oznojiti se, uzrujati se. Tu nema mjesta izgovorima. No, pri tom, ako poslušamo Arona, gledamo u svjetlu točku mjesta gdje ćemo kad-tad doći, samo ako ne odustanemo.
Suosjećanje
Imamo li, ako ne osjećamo zadovoljstvo u svom životu, kapacitet suosjećati s drugima? I obrnuto, ako nemamo suosjećanja, možemo li biti iskreno zadovoljni? Robert Zuber pokazao nam je kako je od dječaka kojem su prognozirali vrlo brzu smrt, postao čovjek koji je pomogao brojnim drugim ljudima. Suosjećanje njegove udomiteljice spasilo je Robertov život, Robert je vođen istim dao nadu za 12 djece koja su bolovala od raka, iako su mu govorili da nije dobra ideja voditi ih Djedu Mrazu. On sada u svakom gradu regije ima s kim popiti kavu, porazgovarati, čuti dobre vijesti i podijeliti ih sa svojom divnom obitelji. Nije ga vodio profit, već zadovoljstvo kad nekome bar malo pomogneš i olakšaš mu neku situaciju.
Ljudi nisu otoci. Ne možemo brinuti samo za sebe, a ignorirati one među kojima živimo, jer lokalna zajednica neminovno ima utjecaj na nas i treba joj doprinositi kako bi svima bilo bolje. To nikako ne mora biti materijalno, no, da bismo bili zadovoljni, dio sebe trebamo pokloniti drugima. Možda kroz razgovor, možda kroz volontiranje ili kroz dijeljenje svog znanja kako bi i drugi imali veći potencijal. Možemo se zgražati nad komentarima na portalima i društvenim mrežama, ali činimo li nešto da naša zajednica postane svjesnija i dobije veći pristup informacijama? Kao što sam kod hrabrosti navela odgovornost za vlastiti život, neminovno ovdje proizlazi i odgovornost za druge.
Za kraj, voljela bih se osvrnuti na meni najupečatljiviji govor. Željka Fuchs, doktorica fizike, popunila je svojom pojavom prazno mjesto koje bih ostavljala kada bi me pitali tko mi je uzor. Željka je svoja iznimna akademska postignuća ostvarila uz troje djece i činjenicu da su joj profesori govorili da žena nema što raditi u ovom području fizike. Ona je ustrajala, postala profesorica u Splitu, a potom hrabro odlučila otići u SAD, bez neke velike sigurnosti na vidiku, kako bi ostvarila svoj san i kako bi njezina djeca mogla pohađati najbolje svjetske fakultete. Svijetu će pokloniti saznanja o tome kako nastaju oluje, u koje s timom odlazi zrakoplovom po podatke koji bi nam mogli pomoći u sprječavanju posljedica sve češćih katastrofa uzrokovanih klimatskim poremećajima. Njen rad je misiji donio preko 5 milijuna dolara za ostvarenje tog cilja. Uz sve to, Željka je došla u Zagreb, tjedan dana prije vlastitog vjenčanja, da bi nas svojim zadovoljstvom potaknula da potražimo svoje.
Umjesto da ostajete nezadovoljni u skučenoj zoni komfora, potražite priče uspješnih i zadovoljnih ljudi i iz njih izvucite glavne smjernice za vlastiti plan. Kad napravite nešto za sebe, moći ćete pomoći i drugima, a vaš grad, država, a možda i cijeli svijet, time će postati ljepše i sretnije mjesto. Što još čekate?
Autorica Lara Levak, content creator & 360° specialist, Grizli komunikacije
