Iako se Borovo u posljednje vrijeme spominje poglavito u pozitivnom kontekstu osvježavanja proizvodnje i revitaliziranja starih hrvatskih tvornica, važno je sagledati i drugu stranu priče koja je ipak ponešto mračnija. S jedne je strane velika modna popularnost nekoliko modela Borovo obuće, te povezivanje nekih od njih i s ljetnim festivalima, a s druge su strane svjedočanstva ljudi koja upozoravaju kako je u Borovu nekoć radilo 22.000 radnika i da se proizvodilo 25 milijuna pari cipela godišnje, dok današnje brojke govore o 70 ljudi i oko 400.000 pari cipela.
Neosporno je kako je redizajn i revitalizacija ponude Borova uključila i brojne mlade hrvatske dizajnere/ice i kako su na reklamnim kampanjama radili hrvatski stručnjaci, da se naglasak stavio i na neke sasvim svježe trendove kao što je Ultra festival u Splitu, da je Startasicama odana počast Hajduku, no u pozadini svega toga nalazi se jedna vrlo kompleksna priča koja ima i svoju kako vremensku, tako i geografsku dimenziju.
Snježana Ivčić, Jasna Račić i Sven Cvek autori su istraživanja “Kontinuitet društvenih sukoba u Hrvatskoj 1987.-1991.: slučaj Borova” koje je započelo 2013. godine pri Centru za mirovne studije. Polazište istraživanja sadržano je u tezi da etničke sukobe devedesetih treba proučavati u kontekstu socijalno motiviranih društvenih nemira i radničkih štrajkova osamdesetih. U prvoj fazi istraživanja, na kojem je radila i studentica Filozofskog fakulteta Martina Nekić, fokusirali su se na slučaj vukovarskog kombinata Borovo koji je 1989. zapošljavao više od 22.000 ljudi i svojim značajem bio ključan modernizacijski faktor čitavog vukovarskog društva. Istraživanje – provedeno intervjuiranjem bivših radnika te iščitavanjem tjednika kombinata – vrvi brojnim zanimljivostima, na primjer podatkom da su pojedini fizički radnici – u skladu sa simboličkom hijerarhijom jugoslavenskog društva – zarađivali veće plaće od direktora kombinata, istaknuto je u intervjuu za portal Novosti.
Iz njihovog je istraživanja važno izvući nekoliko bitnih informacija vezanih uz općedruštvenu funkciju tvornica poput Borova. Primjerice, kraj osamdesetih godina u Vukovaru prvenstveno je obilježen posljedicama koje ekonomska kriza i privredna reforma savezne Vlade imaju na kombinat Borovo, motor razvoja grada i regije. Zbog inflacije i mjera štednje, preko dvadeset tisuća radnika Borova sve teže spaja kraj s krajem. Počinje se govoriti i o tehnološkom višku, koji se u 1990. službeno procjenjuje na oko 6000. Ovakva situacija dovodi do štrajkova, od kojih se najpoznatiji i najveći odigrao na ljeto 1988., kada Borovčani zauzimaju Saveznu skupštinu u Beogradu.
Zatim, zaključke koji vrijede u borovskom slučaju ne možemo apsolutno po-općiti na sredine koje ne dijele specifičnosti Vukovara (tradicionalni suživot 23 različite nacije, velik broj međuetničkih brakova i sl.). Na neki način, nezahvalno je i govoriti o pomaku; bavimo se ustvari analizom mehanizama i okolnosti koje su omogućile povezivanje nacionalističkih elemenata s radničkim zahtjevima. Tu se radi o ekonomskoj krizi, čekanjima, prijetnjama otkazima, slaboj sindikalnoj podršci i, prije svega, ideji da promjene koje se događaju nemaju alternative. Sve je ovo među radnicima izazvalo osjećaj nepovjerenja, nesigurnosti i straha za vlastitu materijalnu egzistenciju.
Lijepo je vidjeti obuću Borova na nogama, i po gradskim pločnicima ono silno mnoštvo Startas tensica i/ili Boromina, odnosno, činjenicu kako je marka poput Borova postala dio nacionalnog modnog trenda. Ovo je primjer kako je domaći brend uspješniji ili makar jednako uspješan i atraktivan kao neki inozemni, no Borovo je puno više od toga. Ovdje je riječ o jednom vrlo važnom kulturno-povijesnom elementu koji je neposredno vezan i uz puno više – on sa sobom nosi i važnost očuvanja nekih dokazanih kvaliteta.
Zahvaljujući istraživanju koje su proveli gore navedeni autori i videu kojeg je BRID (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju) zamislio kao razgovor s nekoliko ljudi koji su direktno povezani s Borovom, svi imamo priliku naučiti nešto više o nekoć najvažnijoj hrvatskoj tvornici.
Foto: cro-eu.com
[box style=”0″]
Izvor: www.poticaji.info, Ana Maria Filipović Grčić
[/box]
