Cesija – osnovne značajke i vrste

Cesija - osnovne značajke i vrsta

Ugovori o cesiji, iako značajno zastupljeni u poslovnoj praksi, često su predmetnom sudskih sporova uslijed nedovoljnog poznavanja vrsta i pravnih učinaka cesije od strane subjekata koji u istoj sudjeluju. Zbog navedenoga, smatram korisnim ukazati na postojanje različitih vrsta cesija, njihove osnovne značajke te pravne učinke koje proizvode.

Ustup tražbine (CESIJA) reguliran je Zakonom o obveznim odnosima člancima 80. do 89.,  Glava VI- Promjene u obveznom odnosu, Odjeljak 1.- Promjene na strani subjekata. Cesija je ugovor između postojećeg vjerovnika (cedent) i novog vjerovnika (cesionar) kojim postojeći vjerovnik ustupa tražbinu koje ima prema svom dužniku (cesusu) novom vjerovniku (cesionaru). U praksi se često kao treća ugovorna strana, pored cedenta i cesionara, navodi i cesus, iako cesus nije ugovorna strana niti je njegov pristanak potreban za valjanost sklopljenog ugovora. Dakle, valjanost ugovora o cesiji ne ovisi o tome da li je dužnik (cesus) potpisao cesiju. Međutim, potpis cesusa na ugovoru u cesiji ima značaj njegove potvrde da je upoznat sa izvršenim ustupom tražbine odnosno, u određenim slučajevima kada je to potrebno za nastajanje učinka izvršenog ustupa prema dužniku (cesusu), može imati i značaj pristanka na izvršeni ustup.

Naime, novi vjerovnik (cesionar) je dužan dužnika (cesusa) obavijestiti o izvršenom ustupu. Neispunjenje obveze cesionara da obavijesti dužnika o izvršenom ustupu ima posljedicu samo ukoliko dužnik nije niti na drugi način saznao da je izvršen ustup pa je ispunio obvezu prema starom vjerovniku, iako je tražbina već prešla na novog vjerovnika. U tome slučaju dužnik se oslobodio svoje obveze iako je istu ispunio starom vjerovniku. Ukoliko bi dužnik (cesus) ispunio obvezu starom vjerovniku (cedentu), iako je znao za izvršeni ustup, takvim ispunjenjem se ne bi oslobodio svoje obveze, već bi obveza i dalje postojala i bio bi ju dužan ispuniti novom vjerovniku (cesionaru).
Vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da vjerovnik nije ovlašten prenijeti tražbinu uopće ili da je za prijenos tražbine potreban pristanak dužnika. U tome slučaju izvršeni ustup protivno ugovoru između vjerovnika (cedenta) i dužnika (cesusa) ne stvara pravni učinak prema dužniku (cesusu). Tada će, neovisno o izvršenom ustupu, dužnik i dalje ispunjavati obvezu prema starom vjerovniku (cedentu), a cesionar će primati ispunjenje u svoje ime, a za račun novog vjerovnika (cesionara).

Valjanost ugovora o cesiji Zakon ne uvjetuje oblikom u kojem se taj ugovor sklapa, već je dovoljan i usmeni oblik. Međutim, poželjno je, a i u praksi najčešće, ugovor o cesiji sklopiti u pisanom obliku. Trenutkom sklapanja ugovora o cesiji, ustupljena tražbina prelazi na novog vjerovnika (cesusa), kako glavnica, tako i sva sporedna prava (npr. pravo na kamate, založno pravo, pravo na ugovornu kaznu). Sklapanjem ugovora o cesiji, tj. ustupom tražbine, dužnik (cesus) ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj. Stoga dužnik (cesus) može prema novom vjerovniku (cesionaru) isticati sve prigovore (npr. prigovor prijeboja) koje bi mogao isticati prema ranijem vjerovniku (cedentu), kao i sve prigovore koje ima prema novom vjerovniku (cesionaru).

Cedent odgovara cesionaru za postojanje ustupljene tražbine u vrijeme ustupanja (odgovornost za veritet), ukoliko je ustupanje bilo naplatno. Odgovornost za naplativost ustupljene tražbine (odgovornost za bonitet) postoji samo ukoliko su to cedent i cesionar ugovorili i to samo do visine onoga što je za izvršeni ustup cedent primio od cesionara, uvećano za naplativost kamata, troškova oko ustupanja i troškova postupka protiv dužnika (cesusa). Veću odgovornost cesionara za naplativost ustupljene tražbine nije dopušteno ugovoriti. Osim navedene redovite cesije, postoje još i posebni slučajevi cesije, i to:

–    Cesija umjesto ispunjenja;
–    Cesija radi ispunjenja
–    Cesija radi osiguranja

Cesija umjesto ispunjenja i cesija radi ispunjenja razlikuju se od redovite cesije po tome što su kod njih jasni svrha i cilj sklapanja ugovora o cesiji – namirenje cesionarove tražbine prema cedentu. Dakle, kod redovite cesije cedent nije nužno i cesionarov dužnik, dok je kod cesija umjesto ispunjenja i radi ispunjenja cedent uvijek cesionarov dužnik. Cesijom umjesto ispunjenja postojeći vjerovnik (cedent) prenosi svoju tražbinu prema dužniku (cesusu) na novog vjerovnika (cesionara) te na taj način podmiruje svoje dugovanje prema cesionaru do visine prenesene tražbine. Dakle, samim trenutkom sklapanja ugovora o cesiji umjesto ispunjenja prestaje tražbina cesionara prema cedentu do visine ustupljene tražbine.  Za razliku od redovite cesije kod koje cedent ustupa cesionaru cijelu tražbinu sa sporednim pravima koju ima prema dužniku (cesusu), kod cesije umjesto ispunjenja cedent ustupa cesionaru svoju tražbinu prema dužniku (cesusu) samo do vrijednosti njegovog ukupnog dugovanja prema cesionaru. Ukoliko cesionar od cesusa naplati više nego što je bilo njegovo potraživanje prema cedentu, razliku je dužan vratiti cedentu.

Cesijom radi ispunjenja postojeći vjerovnik (cedent) prenosi svoju tražbinu prema dužniku (cesusu) na novog vjerovnika (cesionara) sa svrhom da cesionar naplati potraživanje prema dužniku te potom iz naplaćenoga namiri svoje potraživanje prema cedentu. Dakle, za razliku od cesije radi ispunjenja, ovdje tražbina cesionara prema cedentu ne prestaje sklapanjem ugovora o cesiji, već tek nakon što cesionar naplati tražbinu od cesusa. Jednako kao i kod cesije radi ispunjenja cesionar je dužan cedentu vratiti dio koji je naplatio od cesusa, a prelazi iznos njegove tražbine prema cedentu.

Cesijom radi osiguranja postojeći vjerovnik (cedent) prenosi svoju tražbinu prema dužniku (cesusu) na novog vjerovnika (cesionara) sa svrhom osiguranja svojeg cesionarove tražbine prema njemu. O naplati ustupljene tražbine cesionar je dužan brinuti se s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina te nakon naplate, pošto zadrži koliko je potrebno za namirenje vlastite tražbine prema cedentu, ovom predati višak.
Osim cesije, kod koje dolazi do promjene u osobi vjerovnika,  zakon poznaje i druge slučajeve promjena na strani subjekata obveznih odnosa, kao što su primjerice preuzimanje duga, pristup dugu, preuzimanje ispunjenja i dr. Obzirom da je nepoznavanje odnosno nerazumijevanje tih instituta u poslovnoj praksi često, u idućem članku ukazati ćemo na njihove osnovne značajke i međusobne razlike.

Podijeli

Odgovori

Top