Dok Europska unija pokreće novu fazu industrijske politike kako bi odgovorila na sve snažniju globalnu konkurenciju, hrvatski rezultat na ovogodišnjem Europskom inovacijskom pregledu (European Innovation Scoreboard), komparativnoj analizi uspješnosti država u području inovacija, otvara pitanje koliko je domaće gospodarstvo spremno iskoristiti novi razvojni ciklus.
Hrvatska je ponovno svrstana među ‘inovatore u nastajanju’, najnižu skupinu zemalja prema analizi, nakon što je njezin rezultat pao ispod 70 posto prosjeka Europske unije. Premda je ukupni inovacijski indeks od 2019. povećan za 11 postotnih bodova, druge države napredovale su brže pa je Hrvatska izgubila status ‘umjerenog inovatora’.
Sama promjena kategorije manje je važna od pokazatelja koji stoje iza nje. Oni upućuju na slabosti u dijelu inovacijskog sustava koji znanje pretvara u rast poduzeća, nova radna mjesta i veću produktivnost. Istodobno, izvješće pokazuje da problem nije nedostatak inovacijskog potencijala, nego njegova valorizacija.
Prema izvješću Europske komisije, među hrvatskim su relativnim prednostima suradnja između javnog i privatnog sektora u znanstvenim publikacijama te visoka ulaganja poduzeća u inovacije po zaposlenom. Problem nastaje u sljedećoj fazi, pretvaranju tih kapaciteta u nova poduzetničke pothvate, brzorastuće tvrtke i međunarodno konkurentne proizvode.
To postaje posebno važno u trenutku kada Bruxelles mijenja pristup industrijskoj politici. Europska komisija posljednjih je godina predstavila niz inicijativa, od Strategije za startupove i scaleupove do Akta o ubrzanju industrijskog razvoja, kojima želi povećati europsku proizvodnju, ubrzati komercijalizaciju tehnologija i smanjiti zaostatak za Sjedinjenim Američkim Državama i Kinom.
U središtu nove politike više nisu pojedinačni projekti, nego industrijski ekosustavi koji povezuju poduzeća, istraživačke institucije, investitore, obrazovni sustav i javni sektor.
Gdje hrvatski inovacijski lanac puca
Hrvatska je od 2019. povećala svoj inovacijski indeks za 11 postotnih bodova, ali sporije od niza usporedivih država. U istom razdoblju Estonija je napredovala za gotovo 20 bodova, Litva za 19,7, Poljska za 16,3, Italija za 15, a Grčka za 14,6 postotnih bodova.
Europska komisija navodi tri glavna razloga ovogodišnjeg pogoršanja hrvatskog rezultata: smanjenje ulaganja rizičnog kapitala, pad zaposlenosti u inovativnim poduzećima te slabije rezultate malih i srednjih poduzeća u uvođenju inovacija poslovnih procesa.
Smanjenje ulaganja rizičnog kapitala otežava startupovima i tehnološkim poduzećima razvoj proizvoda i širenje poslovanja. Bez dostupnog kapitala mnoge inovacije ostaju u fazi prototipa ili se najperspektivnije tvrtke okreću stranim investitorima i tržištima. Ovo je jedan od pokazatelja koji je Hrvatsku najviše povukao prema dolje. Europska komisija upozorava da domaće tržište rizičnog kapitala ostaje vrlo malo i sastavljeno uglavnom od manjih fondova koji nemaju kapacitet financirati rast poduzeća nakon početne faze razvoja.
Hrvatska pritom pokušava odgovoriti na dio tog izazova izmjenama zakonskog okvira kojima se modernizira tržište kapitala i nastoji povećati dostupnost različitih izvora financiranja. No jačanje inovacijskog financiranja neće ovisiti samo o regulativi, nego o sposobnosti stvaranja cijelog lanca, od fondova rizičnog kapitala i investitora do poduzeća koja mogu prerasti iz startup faze u skalabilne kompanije.
Drugi problem je slabiji razvoj inovativnih radnih mjesta. Pad zaposlenosti u inovativnim poduzećima pokazuje da se nove tehnologije i poslovni modeli ne prelijevaju dovoljno široko u gospodarstvo. Treći izazov odnosi se na mala i srednja poduzeća, koja čine okosnicu hrvatskog gospodarstva. Inovacije poslovnih procesa ne znače samo razvoj novih proizvoda, nego i digitalizaciju proizvodnje, automatizaciju, primjenu umjetne inteligencije, učinkovitije upravljanje resursima ili nove organizacijske modele.
U tom području Hrvatska posebno zaostaje. Među usporedivim državama Hrvatska je zabilježila najveći pad udjela malih i srednjih poduzeća koja uvode proizvodne inovacije od 2019. godine. Komisija taj pad povezuje i sa slabijom digitalnom transformacijom malih i srednjih poduzeća te administrativnim opterećenjem, zbog čega se nove tehnologije sporije šire gospodarstvom nego u većem dijelu Europske unije.
Nova europska industrijska politika traži snažne ekosustave
Takve slabosti razlog su zbog kojih Europska komisija mijenja pristup industrijskoj politici. Cilj je stvoriti uvjete u kojima će europske tehnologije brže prelaziti iz laboratorija u proizvodnju.
Akt o ubrzanju industrijskog razvoja predviđa brže izdavanje dozvola za strateške projekte, digitalizaciju administrativnih postupaka i razvoj područja ubrzanog industrijskog razvoja. Komisija pritom želi povećati udio proizvodnog sektora u europskom BDP-u na 20 posto do 2035. godine.
No administrativna ubrzanja sama po sebi neće biti dovoljna. Europski gospodarski i socijalni odbor upozorava da će za dugoročnu konkurentnost biti potrebno riješiti dublje probleme: nedostatak stručnog kadra, fragmentirano upravljanje, slabiju koordinaciju institucija i ograničene kapacitete za provedbu politika.
Zato industrijski klasteri ponovno dobivaju važnu ulogu. Oni povezuju poduzeća, istraživačke organizacije, investitore i obrazovne institucije kako bi se ubrzao prijenos znanja i povećala komercijalizacija inovacija.
Primjeri poput biotehnološkog klastera Medicon Valley u Danskoj i Švedskoj ili automobilske mreže oko Stuttgarta pokazuju da konkurentnost danas sve više ovisi o kvaliteti cijelog ekosustava.
Konkurentnost i regionalni razvoj postaju isto pitanje
Europski gospodarski i socijalni odbor upozorava i na rizik koji se u raspravama o industrijskoj politici često zanemaruje. Države članice trebale bi pri određivanju područja ubrzanog industrijskog razvoja voditi računa o regionalnim razlikama kako nova politika ne bi dodatno povećala razvojne nejednakosti.
To pitanje je vrlo relevantno i u kontekstu pregovora o novom višegodišnjem financijskom okviru Europske unije nakon 2027. godine, u kojima se odlučuje o budućoj ulozi kohezijske politike, ali i o tome kako će se povezati ulaganja u konkurentnost, industrijski razvoj i regionalnu otpornost. Za manje razvijene članice ključno će biti da nova industrijska politika ne zamijeni regionalni razvojni pristup, nego da ga nadogradi stvaranjem uvjeta za nastanak novih industrija i inovacijskih ekosustava.
Nove industrijske investicije prirodno gravitiraju regijama koje već raspolažu razvijenom infrastrukturom, istraživačkim institucijama, kvalificiranom radnom snagom i dostupnim kapitalom. Ako se razvoj prepusti isključivo tržišnoj logici, najrazvijenije europske regije dodatno će povećati svoju prednost, dok će slabije razvijene sve teže privlačiti investicije i talente.
Što to znači za Hrvatsku
Za Hrvatsku je to posebno važno. Bez snažnijih regionalnih inovacijskih ekosustava postoji rizik da će najveći dio novih europskih industrijskih ulaganja završiti u već etabliranim proizvodnim središtima srednje i sjeverne Europe, dok će domaće regije ostati uglavnom korisnici europskih fondova, a ne mjesta na kojima nastaju nove tehnologije i industrije.
Hrvatski inovacijski rezultat pokazuje da najveći izazov nije samo proizvodnja znanja, nego i njegova valorizacija. Zato se sve veći naglasak stavlja na razvoj industrijskih i inovacijskih ekosustava koji povezuju istraživanje, poduzetništvo, kapital i proizvodnju. Sposobnost privlačenja novih industrijskih ulaganja sve će više ovisiti o razvoju takvih regionalnih ekosustava.
Hrvatska pritom ne kreće od nule. Ima razvijenu poduzetničku bazu i pojedine inovacijske prednosti, no uspjeh će ovisiti o tome koliko ih uspije povezati u održiv regionalni razvojni model.
Stručnjakinja za javne politike, strategiju i razvoj, te vlasnica Polityst savjetovanja.
