Pratite li financijske medije, vjerojatno ste uočili da je cijena zlata sredinom veljače pala na 1600 dolara po unci (jedna unca je 28,35 grama). No, prije ili kasnije počet će ponovno rasti. U neizvjesnim vremenima s mnogim financijskim, političkim i vojnim kriznim žarištima nijedna valuta nije sigurna koliko zlato.
Objektiv piše kako su u drugom kvartalu 2012. središnje banke širom svijeta kupile 157,5 tona zlata, što je za 137,9 posto više od količine kupljene u drugom kvartalu 2011. Središnje banke vjeruju da je povoljno držati dio imovine u zlatu, jer ono najpouzdanije čuva vrijednost i kad ona drugim resursima opada. Nedavni pad cijene zlata posljedica je kratkoročnih fluktuacija, dok je dugoročni trend uzlazan, tvrde gurui plemenitih metala.
“U krivu su ulagači koji vjeruju da je zlato 2011. doseglo vrhunac kad mu je cijena unce narasla na 1927 dolara”, ocjenjuje Angelos Damaskos, direktor fonda Junior Gold.
“Njihov je stav utemeljen na predodžbi stabilnosti u eurozoni te na uvjerenju da je u Sjedinjenim Državama postignut zadovoljavajući sporazum u pogledu financiranja (između republikanaca i demokrata, op. a.)”, nastavlja Damaskos.
“No, vjerojatnije je da će makroekonomska događanja razočarati i negativno utjecati na tržišta, što će gurnuti europska i američko gospodarstvo natrag u recesiju te prisiliti središnje banke da interveniraju na nove, radikalne načine. Takav bi razvoj događaja preplašio tržišta i potaknuo ulagače da se opet okrenu zlatu. (…) Tada bi potražnja za zlatom nadmašila ponudu i pogurala mu cijenu čak možda do 2000 dolara po unci.”
Izuzetno je mudro skupljati zlato, jer ono je sigurna luka u kriznim vremenima. A ako je nešto mudro, možete se kladiti da Hrvatska postupa suprotno od toga. Doista, Republika Hrvatska nema zlatnih rezervi, za razliku od Srbije, koja čuva 14,8 tona, Slovenije s 3,2 tona i BiH s dvije tone zlata.
Nasljeđeno zlato brzo “izvjetrilo”
U sklopu sukcesije imovine bivše SFRJ, Hrvatska je naslijedila 13.127 kg zlata, no prodala ga je početkom prošlog desetljeća na sugestiju Međunarodnog monetarnog fonda. Od tada, Hrvatska narodna banka (HNB) oslanja se na “deviznu košaricu” – novac raspoređen u više ključnih valuta.
Osim što nepostojanje zlatnih rezervi zvuči obeshrabrujuće, Hrvatska je svoje zlato prodala kad mu je cijena bila blizu 15-godišnjeg minimuma. Cijena unce ove kovine tada je iznosila 269 dolara pa je hrvatskih 13,13 tona vrijedilo oko 113,5 milijuna dolara.
U međuvremenu, pod utjecajem financijske krize, ulagači su se uhvatili zlata i podigli mu cijenu iznad 1900 dolara. Ovog se mjeseca cijena spustila na još uvijek basnoslovnih 1600 dolara, ali uz perspektivu povratka rastu. Tako bi danas hrvatske zlatne rezerve, da smo ih zadržali, vrijedile 5,9 puta više nego što je HNB za njih dobila prije 12 godina.
Kad su mediji ujesen 2011. pitali HNB zašto hrvatske devizne rezerve ne obuhvaćaju i zlato, kao što je slučaj u mnogim drugim državama, iz te su ustanove odgovorili sljedeće:
“Politika upravljanja međunarodnim pričuvama HNB-a temelji se na dva osnovna načela, a to su likvidnost i sigurnost kako bi se u slučaju potrebe moglo promptno intervenirati radi očuvanja stabilnosti tečaja, kao i radi održavanja vanjske likvidnosti zemlje. U skladu s tom politikom, od 2001. godine zlato nije zastupljeno u međunarodnim pričuvama HNB-a.”
Nakon HNB-a, prodaje i narod
Znači li to da bi zlato narušilo “likvidnost i sigurnost” HNB-a? Da bi je omelo u održavanju vanjske likvidnosti zemlje? Ok, ali neke države imaju drukčiji pogled na zlato. Prema financijskom portalu MoneyMorning.org, na ovu plemenitu kovinu zadnjih su godina navalili, između ostalih, Brazil, Argentina, Meksiko, Rusija, Turska, Kazahstan, Južna Koreja i Filipini.
Možda bi HNB ipak mogla namaknuti nešto zlata – iz domaćih izvora. Ne iz rudnika, kojih nemamo, nego iz privatnih škrinja. Lišeni prihoda i pritisnuti svakodnevnim troškovima, Hrvati zadnjih godina prodaju zlato koje su imali sreću prikupiti kroz generacije. A oni nisu ti kojima je najteže. Gore je onima koji nemaju što prodati da bi podmirili nužne troškove.
Međutim, privatno se zlato slijeva ne u HNB, nego u inozemstvo posredstvom kompanija specijaliziranih za prodaju i izvoz. Otkup zlata radi izvoza jedan je od biznisa koji u Hrvatskoj cvjetaju. Prošle je godine izvezeno triput više zlata nego 2011., što pokazuje da građanima ponestaju drugi izvori financiranja dnevnih obaveza.
Prema izvještajima domaćih medija, osamdesetak firmi bavi se otkupom i izvozom zlata, a u vrhu je Auro Domus sa 380 zaposlenih i 300 otkupnih ureda prema prošlogodišnjim podacima. Ovaj biznis, dakako, neće cvjetati dovijeka. Pitanje je samo: hoće li prije minuti kriza, ili će Hrvatima presušiti privatne zalihe zlata. Kladili bismo se na ovo drugo.
Zašto je zlato posvuda cijenjeno? Zlato nije hrana, voda i zemlja da bi osiguravalo život i zdravlje, ali se zlatom može kupiti sva hrana, voda i zemlja koju vam srce poželi. Pod uvjetom da ga imate kome dati u zamjenu za nešto drugo što vam je prijeko potrebno.
Zašto volimo “žuto željezo”?
U čuvenom westernu “Slomljena strijela”, Apači pitaju Jamesa Stewarta što traži u njihovoj zemlji. On im odgovara, “zlato…žuto željezo”, na što oni crkavaju od smijeha. Za Apače, “žuto željezo” nije imalo nikakvu vrijednost, jer s grumenom zlata nijedan ratnik ne bi od svog sunarodnjaka mogao kupiti ni šepavog konja. U međuvremenu, kad su shvatili koliko bijelci žude za žutim željezom, ono je postalo vrijedno i za Apače.
Možda niste o tome razmišljali na ovaj način (ili ikako), ali omiljenost zlata počiva na konsenzusu o njegovoj vrijednosti. Koji god bio njihov motiv, ljudi silno žele posjedovati zlato te je posljedično ono jako vrijedno. Dokle god postoji netko voljan u zamjenu za zlato dati drugu imovinu, dotle će i ono vrijediti. A što je više druge imovine netko voljan dati za zlato, to će njegova vrijednost biti veća.
No, zašto su baš zlato (kao i srebro i platina i dijamanti) stekli toliko poštovanje, a ne, primjerice, glina ili bukvina kora? Evo zašto: zato što je trajno i otporno na propadanje, pa se od njega mogu izrađivati predmeti namijenjeni dugotrajnoj upotrebi; zatim, zato što svjetluca i ima dopadljivu žutu boju, pa može poslužiti kao ukras i statusni simbol; napokon, zato što je rijetko i do njega nije lako doći.
Trajnost, svjetlucavost i rijetkost temeljna su obilježja koja su združenim snagama od zlata napravila vrlo traženu robu. Ali, presudan uvjet bez kojeg zlato ne bi imalo nikakvu vrijednost jest – društveni konsenzus – više ili manje prešutan dogovor da se zlato može zamijeniti za mnogo drugih potrepština, od kojih su neke životno važne.
