Riječ je o stanju od kojeg pate brojni uredski radnici diljem svijeta, a stručnjaci su ga tek počeli prepoznavati i uspoređivati sa sindromom izgaranja na poslu
Dok sindrom izgaranja na poslu podrazumijeva preveliki teret izazovnih zadataka, “boreout” sindrom je suprotan i podrazumijeva dosađivanje na poslu, piše Bigthink.
Na poslu imate vremena za surfanje po internetu, gledanje fotografija pasa i mačaka i beskonačno rješavanje kvizova? Već po dolasku na posao tijekom prvog sata ste riješili sve zadatke predviđene za taj dan i sad morate smisliti kako ubiti još sedam sati koji su pred vama. Mogli biste od šefa zatražiti još posla, no što ako pomisle da na vašoj poziciji ne trebaju stalno zaposlenog radnika jer je obim posla premali? Zato je bolje pričekati dok se ne pojavi netko tko će vam dati da nešto radite.
No kad nemate posla, osjećate se loše. Ispod osjećaja dosade vreba i osjećaj tjeskobe kako će netko primijetiti da ništa ne radite.
Dok sindrom izgaranja nastaje zbog nemogućnosti upravljanja stresom koji proizlazi iz teških i brojnih zadataka na poslu, Boreout sindrom nastaje zbog neadekvatnog broja zadataka ili zadataka koji ne predstavljaju nikakav izazov. Iako bi kod mnogih rečenica da imate premalo posla mogla izazvati zavist, stanje je jednako zamorno i izaziva posljedice, a šteti i poslodavcu i radniku.
Radnici koji se dosađuju manje su zadovoljni poslom. Studija je ustanovila da ljudi s monotonim poslovima imaju povišen rizik od srčanog udara, a druga studija u Britaniji na 7500 službenika otkrila je da je kod radnika koji se dosađuju dva do tri puta veća vjerojatnost da će umrijeti od kardiovaskularnih bolesti. Veliku ulogu pritom igra stres povezan s dosadom, no znanstvenici smatraju da doprinose i nezdrave navike kojima su ljudi koji se kronično dosađuju skloni kako bi život bio zanimljiviji, pa puše i piju alkohol.
Očekuje se i da će netko tko se dosađuje s veseljem prihvatiti novi zadatak i napraviti ga vrhunski, no zaposlenici koji umiru od dosade zapravo imaju slabije radne rezultate i češće rade greške. Dodatno, oni češće od ostalih izostaju s posla. U knjizi Diagnose Boreout, švicarski poslovni konzultanti Peter Werdner i Philippe Rothin su prvi opisali sindrom i objasnili kojim metodama izbjeći takvo stanje. Poslodavci mogu pravednije među zaposlenicima razdijeliti izazovne zadatke koji zahtijevaju i natjecateljski duh, ali i osigurati se da zaposlenici mogu s njima razgovarati o novim zadacima bez straha da će biti otpušteni kao višak.
U konačnici, odgovornost za Boreout sindrom leži na poslodavcu jer on mora pronaći način da zaposleniku omogući smislen posao. Ako to ne uspije, treba im dati drugi zadatak zbog kojeg će biti zadovoljni na radnom mjestu. Rizik potencijalnog gubitka prihoda najčešći je razlog zašto nezadovoljni radnici ne promijene radno mjesto, pa čak i ako na njemu doslovno umiru od dosade. No nisu pritom svjesni da se eventualni financijski gubitak brzo pretvara u gubitak koji utječe na psihičko i fizičko zdravlje.
