Posljednjih desetak godina međunarodno okruženje u kojem djeluju europska gospodarstva ulazi u novu fazu. Razdoblje relativno stabilnih globalnih lanaca vrijednosti i pretpostavke da tržišta optimalno raspoređuju proizvodnju zamjenjuje okruženje obilježeno geopolitičkom konkurencijom, tehnološkim nadmetanjem i rastućom neizvjesnošću.
Pandemija, energetska kriza, poremećaji opskrbnih lanaca, ubrzani razvoj umjetne inteligencije i intenziviranje tehnološkog rivalstva velikih sila nisu proizveli samo niz paralelnih šokova. Oni su promijenili način na koji se definira konkurentnost.
U takvom okviru konkurentska pozicija poduzeća i gospodarstava sve više ovisi o pozicioniranju u sustavima koji određuju gdje se kapital i tehnologija mogu pretvoriti u ekonomiju obujma.
Dok je prethodno razdoblje bilo obilježeno optimizacijom učinkovitosti, novo razdoblje se sve više organizira oko ekonomije obujma u strateškim sektorima.
Strateške tehnologije dobivaju dvostruku funkciju: povećavaju produktivnost i smanjuju strateške ovisnosti. Zato industrijska politika ponovno postaje centralni instrument velikih ekonomija, kao alat izgradnje ekonomije obujma u područjima buduće gospodarske snage i geopolitičke važnosti.
Europska unija taj pomak artikulira kroz koncept otvorene strateške autonomije i tehnološke suverenosti, gdje se ekonomska sigurnost definira kroz kontrolu nad ključnim tehnološkim i industrijskim kapacitetima.
Ekonomska sigurnost počinje mnogo prije granice
Najvidljiviji poremećaji javljaju se na kraju lanca: nestašice, prekidi isporuka, rast cijena ili trgovinske restrikcije. No oni su posljedica procesa koji nastaju godinama ranije.
Ekonomske ovisnosti ne nastaju na granici. One nastaju kada gospodarstvo izgubi kapacitet da razvija i zadrži ključne dijelove inovacijskog i industrijskog lanca, od istraživanja, preko komercijalizacije i financiranja rasta, do industrijske proizvodnje i stvaranja tržišta.
Carnegie analiza europskih trgovinskih ovisnosti pokazuje da je oko 81posto uvoza niskog rizika, ali da su kritične ranjivosti snažno koncentrirane u energetici, elektronici, naprednim komponentama i kritičnim sirovinama. Dodatno, oko 137 visoko ovisnih proizvoda čini približno 6 posto vanjske trgovine EU, ali s nerazmjerno velikim downstream učincima.
EU se pritom nalazi u dvostrukoj ovisnosti, energetskoj prema SAD-u i tehnološkoj prema Kini, dok se stabilnost tih odnosa smanjuje. Rezultat nije samo trgovinska ranjivost, nego postupni gubitak kontrole nad dijelovima inovacijskog lanca.
Zato Draghi i Letta, koji su utjecajni u europskim političkim krugovima, ne razdvajaju konkurentnost i sigurnost. Njihova je zajednička premisa da bez kapaciteta za stvaranje i skaliranje tehnologija nema ni smanjenja ovisnosti.
Ekonomija obujma kao jezgra sustava
Međunarodno okruženje ulazi u fazu u kojoj se konkurentnost sve manje definira učinkovitošću, nego sposobnošću stvaranja ekonomije obujma u strateškim sektorima.
U tom okviru, tržišta više ne raspoređuju kapital i tehnologiju autonomno, nego pod utjecajem geopolitičkih i sigurnosnih logika.
To pomiče fokus s pojedinačnih industrija na sposobnost gospodarstva da razvija i skalira tehnologije koje istodobno generiraju rast i smanjuju ovisnosti, uključujući AI, poluvodiče, energetiku i naprednu proizvodnju.
Industrijska politika time postaje instrument organizacije ekonomije obujma, a ekonomska sigurnost se materijalizira kroz ovisnosti koje nastaju ondje gdje taj kapacitet nedostaje.
Ekosustavi kao mehanizam ekonomije obujma
Europa generira znanje i raspolaže kapitalom, ali prijelaz iz istraživanja u tržišnu i industrijsku skalabilnost ostaje usporen. Startupovi rijetko prelaze u globalne kompanije, a industrijska baza sporije apsorbira nove tehnologije.
Rezultat je sustav koji proizvodi inovacije, ali ih nedovoljno učinkovito pretvara u ekonomiju obujma. Zato se međunarodna konkurentnost sve više gradi kroz inovacijske i industrijske ekosustave koji mogu zadržati ključne dijelove lanca vrijednosti unutar gospodarstva.
Njihova funkcija je integracija pet kritičnih točaka: istraživanja, kapitala, tržišta, industrijske proizvodnje i standarda.
Bez istraživanja nema tehnologije, bez kapitala nema komercijalizacije, bez tržišta nema skaliranja, bez industrijske baze nema proizvodnje, a bez standarda nema integracije u šire sustave. Konkurentska prednost nastaje tek kada se te točke povežu u funkcionalan sustav ekonomije obujma.
Na toj se razini odvija nova faza globalne konkurencije između gospodarstava koja uspijevaju organizirati puni inovacijski lanac, a ne između pojedinačnih poduzeća.
Zato europske inicijative poput Europskog inovacijskog akta, akt o čipovima i strategije ekonomske sigurnosti treba čitati kao pokušaj izgradnje integriranog sustava za ekonomiju obujma u strateškim sektorima.
Poslovna implikacija: gdje nastaje vrijednost
Kako se ekonomija obujma sve više organizira kroz strateške sektore, mijenja se način na koji se formiraju tržišta i akumulira dugoročna vrijednost. Tri mehanizma postaju odlučujuća.
Prvi je pomak investicijskih prioriteta prema tehnologijama koje istodobno povećavaju produktivnost i smanjuju strateške ovisnosti. Kapital se time koncentrira u sektorima s dvostrukom funkcijom: tržišnom i sigurnosnom.
Drugi je rastuća uloga javne nabave i industrijske politike kao generatora početne potražnje. Država u ranim fazama sve češće ne prati tržište nego ga stvara, određujući početni smjer ekonomije obujma.
Treći je sve veća važnost standarda i regulatornih okvira kao mehanizma tržišne selekcije. U strateškim sektorima standardi određuju koje se tehnologije mogu skalirati i integrirati u europske i globalne sustave.
Ovi mehanizmi sve se češće aktiviraju zajedno. Njihova koordinacija definira gdje nastaje ekonomija obujma i gdje se koncentrira industrijska i tržišna moć.
To mijenja i kako poduzeća pristupaju strategiji. Više nije dovoljno razumjeti postojeću potražnju, nego gdje nastaju novi ekosustavi, kako se konsolidiraju lanci vrijednosti i gdje se koncentriraju javni i privatni kapitalni tokovi.
Za srednje velike proizvodne tvrtke to znači da konkurentnost sve više proizlazi iz rane pozicije unutar lanaca vrijednosti koji se formiraju oko strateških tehnologija kroz konzorcije, specijalizirane komponente, partnerstva s istraživačkim institucijama i uključivanje u europske industrijske prioritete.
Zaključno: konkurentnost kao ekonomija obujma i sigurnosti
Europska rasprava o konkurentnosti odvija se kroz niz politika: industrijsku, inovacijsku, tržišta kapitala i ekonomsku sigurnost.
Promatrane odvojeno, djeluju fragmentirano. Promatrane zajedno, otkrivaju pomak prema novom modelu u kojem konkurentnost proizlazi iz sposobnosti stvaranja ekonomije obujma u strateškim sektorima.
To nije povratak protekcionizmu, nego prilagodba svijetu u kojem su tehnološki kapaciteti, industrijska baza i geopolitička pozicija sustavno povezani.
Hoće li Europa uspjeti u toj transformaciji ostaje neizvjesno. Fragmentacija tržišta kapitala, ograničenja jedinstvenog tržišta i strukturni troškovi i dalje ograničavaju stvaranje ekonomije obujma u punom opsegu. No smjer je već jasan i postaje neizbježna strateška varijabla za poslovne odluke.
