Europa je posljednjih godina energetsku tranziciju promatrala primarno kao klimatski projekt. Cilj je bio smanjiti emisije za najmanje 55 posto do 2030., povećati udio obnovljivih izvora energije i smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima.
Energetski šok iz 2026. promijenio je taj okvir. Rat na Bliskom istoku i poremećaji globalnih energetskih tokova pokazali su da fosilna ovisnost ne stvara samo klimatske troškove. Ona djeluje kao prijenosni mehanizam geoekonomskih šokova, pretvarajući geopolitičke poremećaje u više cijene energije, inflaciju, veće troškove poslovanja, slabiji gospodarski rast i veću neizvjesnost dugoročnih investicija.
Prema europskim projekcijama, energetska inflacija u EU trebala bi premašiti 11 posto tijekom 2026. godine. Za gospodarstva koja ovise o uvozu fosilnih goriva energija tako postaje izvor strateške ranjivosti, a ne samo pitanje troška.
U takvom okruženju energetska tranzicija dobiva novu ekonomsku logiku. Ključni izazov više nije samo kako smanjiti emisije, nego kako smanjiti izloženost gospodarstva vanjskim šokovima nad kojima Europa ima ograničenu kontrolu. Zato elektrifikacija sve jasnije prelazi iz domene klimatske politike u središte europske strategije gospodarske sigurnosti i konkurentnosti.
Elektrifikacija kao nova razvojna strategija
Dok Europa pokušava odgovoriti na neposredni energetski šok, u pozadini se oblikuje novi okvir energetske tranzicije. Elektrifikacija se postavlja kao logičan odgovor problemu izloženosti fosilnim gorivima.
Taj se pomak vidi i u novoj inicijativi „Electrify Now“, koju su pokrenuli Europska komisija, predsjedništva COP konferencija (konvencije UN-a o klimatskim promjenama), međunarodne energetske organizacije i predstavnici industrije. Njihova je zajednička poruka da ubrzana elektrifikacija kućanstava, industrije i prometa, uz razvoj modernih mreža i skladištenja energije, predstavlja strateški i gospodarski odgovor na novu energetsku stvarnost.
Dok fosilni izvori energije izlažu gospodarstva globalnim cijenama i geopolitičkim rizicima, elektrificirani sustav temeljen na domaćim niskougljičnim izvorima energije, otpornim mrežama i većoj energetskoj učinkovitosti povećava otpornost i predvidivost.
Danas više od polovice ukupne europske potrošnje energije i dalje dolazi iz fosilnih goriva. Dok god je takva struktura prisutna, geopolitički poremećaji mogu se brzo pretvoriti u gospodarske šokove kroz više cijene energije, inflaciju i rast troškova poslovanja.
Istodobno Europa već pokazuje da smanjenje ovisnosti donosi konkretne rezultate. Više od dvije trećine proizvodnje električne energije u EU-u dolazi iz niskougljičnih izvora, energetska intenzivnost gospodarstva smanjena je za oko trećinu tijekom posljednjeg desetljeća, a potrošnja plina niža je nego prije energetske krize 2022. godine.
U tom kontekstu nadolazeći COP31 ima značenje koje nadilazi klimatsku politiku. Njegova uloga sve više leži u signaliziranju stupnja globalne koherentnosti tranzicije. Za poslovni sektor to nije apstraktno klimatsko pitanje, nego pitanje investicijske predvidivosti: hoće li pravila, standardi i tržišni poticaji ostati dovoljno stabilni da opravdaju višegodišnje kapitalne odluke. Investitori ne reagiraju samo na postavljene ciljeve, nego na vjerodostojnost i predvidljivost pravila.
Ta predvidivost izravno utječe i na procjenu energetskog rizika. Gospodarstvo koje ostaje izloženo volatilnim cijenama fosilnih goriva nosi veći investicijski rizik, što povećava trošak kapitala i smanjuje atraktivnost dugoročnih ulaganja. U tom smislu elektrifikacija predstavlja i politiku smanjenja investicijskog rizika.
Istodobno, privatni sektor ne može sam financirati ključnu infrastrukturu koja ima obilježja javnog dobra, poput elektroenergetskih mreža, skladištenja energije i prekograničnih interkonekcija. Zato će sposobnost Europe da izgradi povezano i otporno energetsko tržište ovisiti i o javnim i europskim investicijskim okvirima koji omogućuju industriji pristup stabilnoj i konkurentnoj energiji.
Tri budućnosti europskog gospodarstva
U takvom okruženju, gdje se temeljne pretpostavke mijenjaju brže nego što ih modeli mogu uhvatiti, korisnije od linearnog predviđanja je razmišljanje kroz scenarije.
Scenarijsko planiranje nastalo je kao odgovor na energetsku nesigurnost. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Shell je razvio pristup scenarijskog planiranja kako bi pripremio svoje strategije za naftne šokove i neizvjesnosti koje tradicionalno predviđanje nije moglo obuhvatiti.
Današnja situacija ima sličnu karakteristiku. Europa se ne suočava samo s jednim energetskim poremećajem, nego s razdobljem povećane geoekonomske neizvjesnosti u kojem se isprepliću energija, trgovina, sigurnost i industrijska konkurencija.
Europska komisija projicira usporavanje gospodarskog rasta EU-a na oko 1,1 posto u 2026., dok energetski pritisci ponovno podižu inflaciju. Istodobno, Europska središnja banka upozorava na razdoblje „shifts and breaks“ – strukturnih prekida u kojem povijesni obrasci više nisu dovoljan vodič za buduće odluke.
U takvom okruženju ključno nije predvidjeti jedan ishod, nego razumjeti različite režime u kojima europsko gospodarstvo može funkcionirati. Tri scenarija u nastavku nisu prognoze, nego različite putanje ovisno o tome koliko će Europa uspjeti smanjiti energetsku ranjivost i pretvoriti tranziciju u izvor konkurentnosti.
Scenarij 1: Energija kao konkurentska prednost
U prvom scenariju Europa uspijeva smanjivati svoju izloženost fosilnim gorivima brže nego što rastu novi geopolitički rizici. Ulaganja u elektrifikaciju, mreže, skladištenje energije i prekogranične interkonekcije prate rast obnovljivih izvora, dok REPowerEU i nacionalni energetski planovi postupno smanjuju ovisnost o uvoznim energentima.
U takvom okruženju energija se iz izvora geopolitičke ranjivosti pretvara u faktor konkurentnosti. Elektrifikacija smanjuje osjetljivost gospodarstva na volatilnost globalnih tržišta nafte i plina, dok integriranije europsko energetsko tržište ublažava lokalne poremećaje cijena.
U ovom scenariju klimatska, industrijska i sigurnosna politika prestaju djelovati kao odvojeni politički projekti. Sve više se stapaju u zajedničku strategiju gospodarske otpornosti i konkurentnosti. Uspjeh se ne mjeri samo smanjenjem emisija, nego i sposobnošću Europe da privuče kapital, proizvodnju i nove tehnologije.
Za privatni sektor to je scenarij veće predvidivosti. Stabilniji energetski sustav smanjuje investicijski rizik, olakšava planiranje dugoročnih ulaganja i snižava trošak kapitala. To postaje važno ne samo za tradicionalno energetski intenzivne industrije nego i za podatkovne centre, umjetnu inteligenciju i digitalnu infrastrukturu, čija konkurentnost sve više ovisi o dostupnosti pouzdane i povoljne električne energije.
Scenarij 2: Energetska geografija Europe
U drugom scenariju Europa uspijeva smanjivati ovisnost o fosilnim gorivima, ali nejednakim tempom. Pojedine države ubrzano moderniziraju mreže, povećavaju kapacitete za elektrifikaciju i privlače nova ulaganja, dok druge zaostaju zbog regulatornih prepreka, sporije infrastrukture ili ograničenog fiskalnog prostora.
Elektrifikacija napreduje, ali njezine koristi nisu ravnomjerno raspoređene. Dio Europe uspijeva izgraditi otpornije energetske sustave i smanjiti izloženost vanjskim šokovima, dok drugi ostaju osjetljiviji na volatilnost fosilnih goriva i više cijene energije.
Posljedica nije samo energetska nego i gospodarska fragmentacija. Industrijska ulaganja sve više slijede energetsku infrastrukturu. Lokacija proizvodnje, podatkovnih centara ili novih industrijskih pogona ponovno postaje pitanje pristupa energiji jednako koliko i pitanje porezne politike ili troška rada.
Europa formalno ostaje jedinstveno tržište, ali uvjeti poslovanja postaju sve manje jedinstveni. Nastaje nova energetska geografija konkurentnosti u kojoj sposobnost privlačenja investicija sve više ovisi o kvaliteti energetske infrastrukture i brzini provedbe tranzicije.
Za poduzeća ključna strateška odluka postaje lokacija. Razlike u dostupnosti električne energije, mrežnim kapacitetima i regulatornoj predvidivosti postupno postaju jednako važne kao porezni sustav ili trošak rada.
Scenarij 3: Gospodarstvo permanentne volatilnosti
U trećem scenariju Europa nastavlja energetsku tranziciju, ali sporije nego što rastu geopolitički i tržišni rizici. Elektrifikacija napreduje, no nedovoljno brzo da značajno smanji izloženost gospodarstva vanjskim energetskim šokovima.
Geopolitički sukobi, klimatski ekstremi i poremećaji opskrbnih lanaca postaju redovita obilježja međunarodnog okruženja. Umjesto jednog velikog šoka svakih nekoliko desetljeća, Europa ulazi u razdoblje učestalih poremećaja koji stvaraju trajnu volatilnost cijena energije.
U takvom svijetu energija postaje stalan izvor inflacijskih pritisaka. Troškovi energije prelijevaju se na cijene hrane, usluga i proizvodnje, dok središnje banke zadržavaju oprezniji pristup monetarnoj politici. Trošak kapitala ostaje viši, a investicijske odluke postaju konzervativnije.
Najveća promjena događa se u načinu upravljanja poduzećima. Učinkovitost više nije jedini prioritet. Otpornost postaje jednako važna. Tvrtke ulažu u diverzifikaciju dobavljača, fleksibilnije opskrbne lance, dugoročne energetske ugovore i veću sposobnost prilagodbe poremećajima.
U ovom scenariju konkurentska prednost ne proizlazi iz optimizacije za prosječne uvjete, nego iz sposobnosti funkcioniranja tijekom nestabilnosti. Izazov nije više kako izbjeći šokove, nego kako poslovati u svijetu u kojem oni postaju normalno stanje.
Cijena odgađanja
Tri scenarija ne predviđaju budućnost. Oni opisuju različite režime u kojima bi europsko gospodarstvo moglo funkcionirati tijekom sljedećeg desetljeća, kroz suodnos rastućih geoekonomskih rizika i sposobnosti prilagodbe.
Europa je danas otpornija nego 2022., ali i dalje izložena strukturnim rizicima fosilne ovisnosti. Ona djeluje kao multiplikator geopolitičkih šokova, pretvarajući sukobe u inflaciju i slabiju konkurentnost.
Rasprava o energetskoj tranziciji dugo se vodila oko pitanja može li si Europa priuštiti trošak dekarbonizacije. Energetski šok iz 2026. preokrenuo je pitanje. Sve više izgleda da će ključno ekonomsko pitanje sljedećeg desetljeća biti može li si Europa priuštiti trošak odgađanja tranzicije.
Od početka sukoba na Bliskom istoku Europska unija potrošila je dodatnih 27 milijardi eura na uvoz fosilnih goriva, uz šire učinke kroz inflaciju, fiskalne pritiske i investicijsku nesigurnost.
U svijetu obilježenom češćim geopolitičkim poremećajima, elektrifikacija i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima više nisu samo klimatski imperativ, nego i instrument upravljanja gospodarskim rizikom.
Hoće li Europa provesti energetsku tranziciju više nije otvoreno pitanje. Ključno je hoće li je uspjeti pretvoriti u izvor konkurentnosti prije nego što novi šokovi dodatno povećaju cijenu njezina odgađanja.
Stručnjakinja za javne politike, strategiju i razvoj, te vlasnica Polityst savjetovanja.
