LAQOthon je nagradni natječaj na temu održivosti, koji okuplja ambiciozne pojedince, tech inovatore, poduzetnike, stručnjake i sve ostale koji vjeruju da tehnološka rješenja mogu život učiniti boljim.
U nešto manje od mjesec dana trajanja, na natječaj je pristiglo više od 250 prijava.
Eugen Juriček, univ. bacc. oec., manager u kulturi s položenim državnim ispitom za zvanje konzervator – restaurator, izumio je način za “pošumljavanje podmorja”, uz to i finalist LAQUOthon-a.
Što su oceanske pustinje? Imamo li ih u Hrvatskoj?
Oceanske pustinje su dijelovi oceana u kojima nailazimo na golo tlo, na mjestima gdje je ranije bujao život.
Često ih nazivamo i „mrtvim zonama”, a njihovu pojavu vežemo uz povećanje dušika u vodi nastalog onečišćenjem, pritokom otpadnih voda, te uslijed porasta temperature vode uzrokovane globalnim zatopljenjem.
Globalno zatopljenje uzrok je koji je doveo do toga da u oceanima ima najmanje kisika u posljednjih 50 godina. Opadanje broja planktona, koji su ustvari prva karika podmorskog hranidbenog lanca, te smanjivanje njihove hranjivosti i nutritivne vrijednosti, dovode do domino efekta koji utječe na cijeli eko-sustav, kako u moru, tako i na kopnu. Znanstvenici upozoravaju da broj „mrtvih zona” alarmantno raste – ove godine pokrivaju čak 250 tisuća četvornih kilometara.
Do tih podataka dolazi se putem satelitskih snimki nastalih mjerenjem klorofila u foto-planktonu po kubnom metru vode.
Nažalost, činjenica od koje ne možemo pobjeći jest da mrtvih zona imamo i u Jadranu. Sam sjeverni rub Jadrana, bazen koji zahvaća hrvatsko, slovensko i talijansko more, uvršten je među 405 svjetskih „mrtvih zona” .
„Mrtva zona” u Jadranu nastala je u prvom redu zbog talijanske rijeke Po. Kroz nju se u more slijevaju tone i tone gnojiva bogatog dušikom iz umjetnih gnojiva, koje završavaju u rijeci zbog okolnih poljoprivrednih regija, ali i zbog industrijskih centara i velikih gradova, poput Trsta, koji u more ispuštaju otpadne vode.
Koliko je hrvatsko more zagađeno?
Iako se Jadransko more doima čistim (možda i jest jedno od najčišćih, ali ga to i dalje ne čini čistim), prava istina jest malo drugačija.
Središnji dio Jadranskog mora ponekad je ozbiljno onečišćen i uljnim mrljama veličine između 100 metara i 108 četvornih kilometara, koje prate linije plovila.
Nadalje, masovni turizam i divlja odlagališta otpada, nikako ne pridonose očuvanju Jadrana. Osim kanalizacije, komunalnog otpada, građevinskog otpada i raznih ostalih ispusta u more, tu su i buka i svjetlost kao faktori onečišćenja. Projekt The Fish Gear utvrdio je da među otpadom u Jadranu ima najviše predmeta poput stakla, metala i guma (80-95%), plastičnih boca, stiropora, i ogromna količina opušaka.
Kada doma petkom jedemo ribu, nismo ni svjesni da kao prilog jedemo mikro-zrnca plastike.
Evidentan problem su kanalizacija i otpadne vode, ne samo iz Hrvatske nego i iz okolnih zemalja. Također, ogroman dio otpadne plastične ambalaže dolazi Neretvom iz BiH.
S ekološkog gledišta, uz navedena klasična zagađenja, posebno zabrinjava upotreba pridnenih povlačnih mreža – tzv. koća, koje nesumnjivo devastiraju podmorski okoliš, doslovnim „struganjem” svega s morskoga dna.
Zakon je to donekle ograničio, no ako pogledamo zakon jasno je da takav oblik zakona pogoduje uništavanju Jadrana, što je apsurdno. Iskusni ribari ističu da u Jadranu skoro pa više nema riba i da je u priobalnom području poremećena kompletna bio-ravnoteža. Kažu da „ribljeg fonda” na nekim područjima gotovo i nema, te da na kopnu, ne računajući otoke, nema više od 500 metara netaknute obale. Više od 200 istraživača zatražilo je da se pridneno koćarenje trajno zabrani jer je više od 90% resursa Jadrana iscrpljeno, a vidljive su velike štete cijelog eko-sustava.
Navedene činjenice ukazuju na činjenicu da bi daljnje dopuštanje korištenja pridnenih koća, neminovno moglo dovesti samo do još drastičnijega kršenja zakona i uništavanja našega podmorja.
Od kuda ideja za projekt?
Kada sam prvi put u jednom razgovoru s kolegama čuo za termin „mrtve zone”, probudio mi se interes za tu problematiku – s obzirom na moj konzervatorsko-restauratorski background.
Nekom logikom, gotovo se sve može popraviti. Ako se manjak prašuma rješava pošumljavanjem, zašto ne bismo istu metodologiju primijenili u podmorju? Kada je umjetnina u lošem stanju, restauriramo je, ali se isto tako pobrinemo da restaurirana umjetnina ima mikro klimatske uvjete, koji će spriječiti njeno ponovno propadanje. Bez tog rada na daljnjem održavanju i očuvanju restaurirane umjetnine sam zahvat ne bi niti imao smisla, zar ne?
Inspiracija je stigla od olupina potonulih brodova, potopljenih na morsko dno. Bentos se hvata za ono za što se ima uhvatiti. Ako pogledate olupine brodova danas, vidjet ćete da su s prolaskom vremena postale prave oaze života. Od algi, koralja pa sve do raznih malih i velikih vrsta riba koje su u olupinama našle stanište i zaštitu od većih grabežljivaca.
Naravno, ne mislim potapati brodove, već pokrenuti start-up, koji bi omogućio postavljanje dobro osmišljenih elemenata na morsko dno, koji će ujedno omogućiti rast algi koje nam osiguravaju prinos kisika i biti stanište – zaštita manjim morskim organizmima. Tako povećat će se njihova biomasa, koja će posljedično utjecati i na ukupnu biomasu morskog eko-sustava.
Kroz istraživanje u suradnji s kolegama biolozima, došli smo do zadovoljavajućih rezultata glede strukture – oblika i materijala samih elemenata koje bi se spuštalo na morsko dno, njihovu optimalnu trajnost i naravno, ekološku prihvatljivost. Jedno od najizglednijih rješenja je kombinirana upotreba reciklirano-prešanog pamuka i vapnenca.
Kako će se nastaviti raditi na projektu? Ima li nekih zainteresiranih investitora ili nečeg sličnog?
Sve dok ne finaliziramo proizvod, nismo namjeravali započeti okupljanje potencijalnih ulagača u projekt, no što ne znači da nismo otvoreni za kontakte, prijedloge i uključenje svih zainteresiranih. Dapače, s obzirom na visoke cijene svih faza istraživanja, samo je ideja besplatna. Prva prilika i otkrivanje projekta bilo je na Bug future show-u, u sklopu nagradnog natječaja LAQOthon, za najbolje zelene ideje, gdje je projekt ušao u finale od 250 prijava, što je samo po sebi veliki uspjeh. Zato se i ovim putem zahvaljujem žiriju na ulasku u finale, ne samo ovog projekta, nego i ostalih fantastičnih start-up-ova, od kojih će bar s jednim zasigurno biti započeta i suradnja.
Projekt će se svakako nastaviti razvijati, a nadamo se i prepoznavanju od strane investitora kako bi uistinu i zaživio. Ako želite investirati u nešto na što ćete biti ponosni, evo prilike!
Jesu li projekti koji su vezani za održivost uopće shvaćeni u društvu? Primjerice osvrnula bih se na podatak da je EU utrostručila izvoz rabljene odjeće od početka stoljeća, što je dodatno pogoršalo problem gomilanja otpada u zemljama u razvoju.
Apsolutno se premalo govori o toj temi, činjenice se guraju pod tepih i politika podilazi zagađivačima iz najsitnijih interesa.
Što se tiče rabljene odjeće, tu je poveznica s našim projektom. Ideja je da se elementi stvaraju od recikliranog pamuka tako da bi se djelovalo na dva fronta, tj. na smanjenje gomilanja rabljenje odjeće, koja bi se potom mogla iskoristi za smanjenje zagađenja umjesto da ona sama zagađuje.
Planovi?
Daljnje razvijanje projekta i fundraising start-up-a je prioritet. A dugoročni plan je ukratko, moći nastaviti disati…
