Aleksandar Tonković iz Karlovca: Od sezonske plaće u rovinjskom kampu živim cijele godine Ružica Šegić iz okolice Virovitice: U Njemačkoj berem šparoge i kući donesem 3000 eura Saša Vorkapić iz Vukovara: U inozemstvu dobiješ ono što ti obećaju, u Hrvatskoj – ni blizu!
Jana i Ivica Kovač iz okolice Bjelovararade 16, 17 sati na dan, jer moraju djeci osigurati egzistenciju. Anto Mihalić iz Požege u svega šest mjeseci na moru zaradi više nego u godini dana u Požegi.
– Već sam osam godina sezonski radnik u Rovinju i zadovoljan sam. Mogu cijele godine živjeti od toga što zaradim – kaže 38-godišnji Aleksandar Tonković iz Karlovca.
Ovaj nekvalificirani radnik i u travnju će se, kao i prošlih godina, uputiti u Istru, gdje radi kao šef restorana u jednom kampu. Angažman obično traje do listopada, prenosi Večernji list.
– Radim 13 sati dnevno u dobroj atmosferi. Uglavnom sa Slavoncima i studentima iz Istre – objašnjava Tonković. Sretan je što radi u velikoj tvrtki, Maistri, koja u potpunosti ispunjava obveze prema radnicima.
– Tvrtka redovito isplaćuje plaće i doprinose te pokriva troškove smještaja. Cimerica i ja smo prošle godine unajmili stan za 500 eura mjesečno, a firma je sudjelovala sa 1200 kuna – kaže Tonković, koji dobije oko 5000 kuna mjesečne plaće, otprilike kao i konobari.
Na napojnicama se može zaraditi isto toliko, ako je čovjek pametan i ne troši bez veze, napominje Tonković te dodaje da za ljetne zabave nema vremena.
U Sjedinjenim Državama se obučio za konobara
– Dvije godine živio sam u Chicagu, a dvije u Bostonu. Posljednje dvije godine taj sam posao kombinirao s rovinjskim, naposljetku zbog obitelji sam se odlučio vratiti u Hrvatsku.
Ružica Šegić: U Njemačkoj berem šparoge i kući donesem 3000 eura
Ružica Šegić (48), kućanica iz Rezovačkih Krčevina nedaleko od Virovitice, u petak putuje u njemački Darmstadt gdje će do kraja lipnja raditi kao beračica šparoga.
– Ovo mi je peta sezona i već sam se naviknula na brz tempo i zahtjevnost. Radi se sedam dana u tjednu, bez obzira na blagdane i vremenske uvjete, kišu, hladnoću ili sparinu, od 6 sati ujutro do podneva, pa od 16 do 21 sat – objašnjava Ružica. Ističe da radnici tijekom sezone imaju pravo na bolovanje ili slobodan dan ako im nešto neplanirano iskrsne. Prijevoz iz Virovitice organizira joj poslodavac, obitelj Frey, koja uz hrvatske berače šparoga i jagoda najčešće zapošljava i berače iz Rumunjske. Njezina je obveza, kaže, pobrinuti se na vrijeme za vizu koja se u njemačkoj ambasadi treba izvaditi najkasnije do 15. ožujka, i to isključivo temeljem ugovora s poslodavcem. Njezin ugovor postignut je uz posredovanje Područne službe HZZ-a u Virovitici. Samo ove godine sa županijskog područja u Njemačku otići će sezonski raditi oko 330 ljudi. Ružica ističe da je zadovoljna uvjetima koje joj nudi njemački poslodavac – traži odgovornost, ali nudi kvalitetan smještaj i sigurnu plaću.
– Mi radnici smješteni smo u novoj zgradi, sobu dijeli četiri do sedam osoba, osigurana su nam tri obroka dnevno, plaćeni doprinosi i prijevoz u Hrvatsku i iz Hrvatske. Dnevnica se izračunava ovisno o broju radnih sati i težini nabranih šparoga ili jagoda, no za tri mjeseca moja plaća je oko 3000 eura. Suprug mi je nezaposlen, od tri sina samo jedan radi pa od moje sezonske plaće živimo ostatak godine i bilo bi izvrsno da sezona traje i dulje – kaže Ružica.
Saša Vorkapić: U inozemstvu dobiješ ono što ti obećaju, u Hrvatskoj – ni blizu
U nedostatku posla u Vukovaru i okolici, Vukovarac Saša Vorkapić (39) već je godinama prisiljen posao pronalaziti u ljetnoj sezoni. Dosad je devet godina radio kao kuhar na Jadranu, a jedne sezone bio je u njemačkom zimskom odmorištu Garmisch-Partenkirchen.
– Kad bih mogao birati, uvijek bih radije otišao raditi u inozemstvo nego kod nas na more. Razlika u organizaciji, plaćanju, obećanjima i svemu drugome golema je – svjedoči Vorkapić dodajući da je posao na Jadranu pronalazio najčešće putem oglasa, a u Njemačku je otišao raditi preko Zavoda za zapošljavanje. Uspoređujući rad u sezoni na Jadranu i Njemačkoj, Vorkapić kaže da radnika u Njemačkoj čeka sve ono što mu je i obećano prije polaska na put. Iako je radio u sezoni, imao je jedan dan odmora tjedno, dnevno je radio po osam sati, a u slučaju potrebe ostajao bi dulje, ali bi za to bio i plaćen. Osiguran je bio kvalitetan smještaj, a cijela plaća uredno je bila prikazana na računu.
Tekst pročitajte na portalu Vecernji.hr
