Oko 30 posto žena koje žive sa svojim partnerima doživljava neki oblik ekonomskog nasilja. Pokazalo je to istraživanje predstavljeno na konferenciji “Što jest ekonomsko nasilje nad ženama i kako ga spriječiti i/ili sankcionirati?”
Dio je to projekta koji se provodi u pet zemalja u regiji. Brojke nisu ohrabrujuće, istaknula je voditeljica istraživanja Ksenija Klasnić.
Ekonomsko nasilje je jednako, ako ne i više zastupljeno od fizičkog nasilja, rekla je Klasnić, ističući da je to vrlo slabo prepoznato. Uspoređivali su, dodala je, pet zemalja – Hrvatsku, BiH, Srbiju, Crnu Goru i Bugarsku. Međutim, ondje nije rađena anketa tako da ne možemo govoriti o konkretnim brojkama koliko je nasilje zastupljeno, ali ono što definitivno možemo usporediti to je jedan od glavnih zaključaka istraživanja – da su iskustva žrtava nasilja vrlo slična u svim zemljama, izjavila je.
Povod za istraživanje bio je taj, kaže Sanja Sarnavka iz udruge Babe, što od 2009. u zakonu imamo definirano ekonomsko nasilje, a ne postupa se prema protokolu. Definitivno znamo da žena nazove policiju i kaže – slušajte, mene muž ekonomski zlostavlja, da bi policija slatko se nasmijala i rekla – i što sad, mislim, nema masnica, kako kod nas najčešće policija misli da samo na fizičko nasilje treba reagirati, poručila je.
Ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Helena Štimac Radin osvrnula se na položaj žena na tržištu rada, ističući kako su prijašnja istraživanja pokazala da se susreću s različitim oblicima diskriminacije. Obično je sređen obiteljski život za muškarce plus pri traženju zaposlenja, a za žene je to minus i tu se susrećemo s različitim rodnim stereotipima, naglasila je.
Najveći je problem to što, smatra predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Nansi Tireli, pri donošenju zakona žene nisu jedinstvene i principijelne. U sabornici većina žena još šuti i sluša muške kolege, koji i dalje naređuju koliko se i što se smije govoriti, dodala je.
