Prema principu reciprociteta Hrvatska je nakon ulaska u EU ograničila slobodno zapošljavanje radnika iz svih zemalja članica EU-a koje su takvu mjeru (do dvije godine s mogućnošću produženja) uvele za hrvatske građane. To znači da će građani Francuske, Njemačke, Grčke, Nizozemske, Cipra, Austrije, Velike Britanije, Slovenije, Belgije, Španjolske, Luksemburga i Malte i dalje za rad u Hrvatskoj morati tražiti radne dozvole, dok će se građani ostalih država članica moći slobodno zapošljavati pod istim uvjetima kao i hrvatski državljani.
Na radnike iz drugih država EU morati će se primjenjivati jednaki uvjeta rada te socijalnih i poreznih olakšica, a prava koja proističu iz rada odnositi će se i na članove njihovih obitelji.
Pitanje je međutim u kojoj mjeri je hrvatsko tržište rada privlačno za radnike iz drugih zemalja članica i to ne samo zbog vrlo visoke nezaposlenosti (16,5%, prema Eurostatu) i visine plaća koje su niže od prosjeka EU, već i zbog brojnih strukturnih problema.
Podaci Eurostata za 2012. godinu pokazuju da je broj dugotrajno nezaposlenih u Hrvatskoj (10,3%) znatno viši od prosjeka EU (4,3%), te da u Hrvatskoj u skraćenom radnom vremenu radi tek 6,3% radnika u odnosu na 19,2% u EU.
Mobilnost radne snage unutar zemlje vrlo je niska, što nije dobro pogotovo s obzirom da je nezaposlenost neravnomjerno raspoređena, pa je primjerice u Splitsko-dalmatinskoj županiji gotovo duplo veća nego u Zagrebu.
Na hrvatskom tržištu rada postoji jaz između znanja i vještina s jedne te potreba tržišta rada s druge strane. Tu situaciju brojene države reguliraju putem aktivnih mjera tržišta rada kojima se usklađuje ponuda i potražnja za radnom snagom.
Više istraživanja međutim ukazuju da Hrvatska za aktivne mjere tržišta rada izdvaja znatno manji postotak svog BDP-a nego li većina drugih država članica. Osim toga, prema podacima za 2010. broj radnika uključenih u programe cjeloživotnog učenja u Hrvatskoj je iznosio svega oko 2% čime jako zaostajemo u odnosu na prosjek EU od 9,1%.
Poteškoću predstavlja i učestalost zapošljavanja na određeno vrijeme koje bi prema Zakonu o radu trebalo biti iznimka, no u praksi oko 80% svih novih ugovora čine ugovori na određeno vrijeme. To naročito pogađa mlade koji su i inače nadprosječno pogođeni nezaposlenošću, te koji se osjećaju nezaštićeno u odnosu na starije radnike koji su često zaposleni na neodređeno vrijeme.
Uzrok ove nezadovoljavajuće situacije stručnjaci Svjetske banke nalaze u neadekvatnim propisima o radnoj snazi.
Napominju da hrvatsko radno zakonodavstvo nije u dovoljnoj mjeri fleksibilno, te da su proceduralni i monetarni troškovi otpuštanja prema međunarodnim standardima visoki, zbog čega poslodavci posežu za zapošljavanjem na određeno vrijeme. Ipak, prema riječima Lászla Andora, povjerenika Europske komisije za zapošljavanje, socijalna pitanja i inkluziju, fleksibilizacija radnog zakonodavstva ne može sama po sebi riješiti strukturne probleme na tržištu rada, već ju trebati kombinirati s drugim mjerama koje će stimulirati zapošljavanje te radnicima osigurati veći stupanj zapošljivosti u slučaju gubitka posla.
Cjelovita reforma hrvatskog tržišta rada sve više se nameće kao nužnost za pokretanje gospodarstva i privlačenje stranih radnika u Hrvatsku.
Dugoročno Hrvatska će morati uvoziti radnu snagu iz drugih država članica, pa i šire, jer će jedino na taj način moći napredovati u uvjetima sve učestalijeg iseljavanja (naročito mladih i obrazovanih) te negativnih demografskih trendova.
