Tko su hrvatski izvoznici?
Svesti poduzetnike pod jednu kapu, ispričati jednu priču i donijeti valjan zaključak nemoguća je misija. Domaći izvoznici IT usluga primjerice, oslanjaju se prije svega na lokalne kćeri međunarodnih kompanija kojima onda (a zbog nižeg programerskog sata) odrađuju usluge održavanja, potpore, dizajna…
Veliki broj izvoznika specijalizirane su kompanije koje rade dijelove za strane kompanije, znači nemaju kompletan proizvod i potpuno su ovisni o narudžbama iz inozemstva. Lošija varijanta su izvoznici sirovina na niskom stupnju obrade, što prakticiraju kompanije iz primjerice drvoprerađivačkog sektora.
Postoje i oni koji nam služe kao svjetlo u mraku. Domaćom pameti, izumima ili inovativnim proizvodima ravnopravno se natječu na svjetskim tržištima.
Naš najveći izvoznik, brodogradilišta, ostaju pod znakom pitanja. Nakon godina ponavljanja jasno je svima – tankere će graditi Kinezi i Korejanci. A što ostaje nama? O megajahtama u škverovima mogu pričati samo oni koji vjeruju u Djeda Božićnjaka. Najveći makroekonomisti u Hrvatskoj na ovo pitanje kažu „pred nama je vrijeme velikih promjena i iskušenja. Promjene će biti bolne.“ Prevedeno, nemaju pojma. Možda Danko Končar zna odgovor na to pitanje?
Što će se dogoditi kada se granice otvore?
Ovih dana pogađamo se oko datuma ulaska u EU. Kada govorimo o poduzetništvu, bilo bi bolje reći kako će EU ući u Hrvatsku. Da, malo smo tržište ali kompanije s višegodišnjim iskustvom natjecanja na međunarodnim tenderima pojest će domaće mediokritete kojima je jedina komparativna prednost u poslovanju kum u državnoj upravi.
Što će se dogoditi s realnim sektorom, s malim i srednjim poduzećima koji stranim kompanijama neće moći konkurirati cjenovno, kvalitetom, dizajnom niti brendom? Optimisti kažu, evoluirat će, prilagodit će se novim uvjetima na tržištu. Oni pred kojima je čaša vječito poluprazna tvrde da ćemo malog poduzetnika nalaziti rjeđe nego bengalske tigrove.
1 euro = 10 kuna? Ma super!
A poduzetnici sami? Imam osjećaj da niti oni sami ne znaju što ih čeka. Barem ne oni starijih generacija, koji desetljećima ne mijenjaju svoje poslove modele.
Na 6. konferenciji hrvatskih izvoznika jedan je stariji gospodin (siguran sam uspješan poduzetnik koji zapošljava radnike, plaća poreze i sve ono čemu se divimo) tražio riječ. Digao se i postavio poprilično glupo pitanje o rušenju tečaja kune. Valjda je čitao članak o kineskom gospodarstvu u Financial Timesu. Nije problem u njegovom pitanju. Problem je bio u reakciji publike. Dok je taj stariji gospodin postavljao svoje pitanje, sijede glave oko njega su – potvrdno klimale. Recimo da je ovdje premalo mjesta za objasniti kako bi čak i taj poduzetnik vrlo brzo zažalio kada bi euro bio primjerice 10 kuna. Građani kojima se život vrti oko eura ovakva “inicijativa” bi sigurno uništila standard.
Ali što za sedam, deset godina? Što kada kunu budemo mogli gledati samo iza stakla u muzeju nacionalne povijesti? Tko će mu tada srušiti njegov, hrvatski euro prema jenu ili dolaru?
„Dobar izvoznik rijetka je ptica“
Treba uzeti u obzir i sve norme kvalitete, ekološke zaštite, socijalne zaštite radnika… sve mjere koje prema direktivama EU moramo zadovoljiti inače domaće kompanije neće imati pravo natjecanja na zajedničkom tržištu.
Koji je onda naš nacionalni put? Kopiranje proizvoda? Orijentacija na niše? Turizam i ekološka poljoprivreda? Megajahte?
U nedostatku dugoročne izvozne strategije na nacionalnoj razini, inertnosti HGK i diplomacije, članak na tamo nekom portalu može samo otvoriti/podsjetiti na pitanja ili slabosti. Zato umjesto zaključka citat Kenyesa koji je rekao da je „dobar ekonomist najrjeđa od svih ptica“. Čini mi se da to vrijedi i za dobrog poduzetnika, dobrog novinara ili političara pa tako na kraju i dobrog izvoznika…
