Možda zvuči kontraintuitivno, ali istina je: u svijetu u kojem žene imaju više izbora, rađaju manje djece. I to je, za promjenu, razlog za optimizam, a ne paniku.
Ne, to nije zato što su žene “postale sebične“, “karijeristice“, zato što su se “otuđile od prirode“ ili koju god floskulu želite čuti. Žene rađaju manje jer imaju izbor. I ne, to nije društveni neuspjeh. To je civilizacijski napredak.
To znači da žene ne žele djecu? Nipošto.
Ako pogledamo istraživanja, ukupna stopa fertiliteta pala je sa 3,3 djece po ženi 1960. godine na samo 1,5 u 2022. godini, što je ispod razine zamjene stanovništva (2,1). U zemljama popu Španjolske i Italije fertilitet iznosi samo 1,2, a u Južnoj Koreji rekordno nisko 0,7 zabilježeno je u 2023. godini.
Društva s najvišim stopama fertiliteta u svijetu su države na području Afrike, Niger, Somalija, Mali i DR Kongo. Prosječan broj djece po ženi ondje prelazi šest. Ali ako pogledamo i neke druge brojke možemo vidjeti da je razina pismenosti među ženama niska. Pristup obrazovanju je ograničen, mogućnosti zapošljavanja su minimalne, a pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu – gotovo nepostojeće. U takvom kontekstu, rađanje nije posljedica izbora, već posljedica izostanka izbora.
UN-ova studija pokazuje da jedna od pet osoba ne očekuje da će imati onoliko djece koliko bi željela, zbog ekonomskih i socijalnih prepreka – najčešće financijske, nesigurnosti na poslu, nedostatka stambenog prostora ili partnera. Dakle, ne bježe od djece, bježe od sustava koji im ne pruža uvjete da njihov izbor bude održiv i realan.
Njemačka je 2023. prešla ispod UN-ovog praga ultra niske fertilnosti od 1,4 djece po ženi, dok cijela Europa bilježi sličan pad, dok je prosječna dob majki porasla preko 31 godine starosti.
S druge strane, zemlje poput Italije, Japana, Njemačke, Norveške ili Južne Koreje imaju izrazito niske stope nataliteta (ispod 1,5 djece po ženi), unatoč, ili zahvaljujući, visokoj razini obrazovanja, ekonomskim mogućnostima i društvenoj jednakosti među spolovima. Ironično? Možda. Ali više od svega – logično.
Obrazovanje kao moć, a ne samo statistika
Kada pogledamo podatke koji pokazuju da su zadnjih 70 godina stope fertiliteta pale za 70%, jasno je da osnaživanje žena kroz obrazovanje i tržište rada, niža dječja smrtnost i sve veći trošak podizanja djece nije stvar religije, BDP-a niti tradicije. Riječ je o slobodi izbora.
Istraživanja isto tako pokazuju da se svaki dodatni postotni rast u školovanju žena povezuje s 10 do 12 % pada fertiliteta u SAD-u za žene između 35 i 44 godine starosti, te od 7 do 10 % za žene u dobi od 45 do 54 godine. U Keniji, samo jedna dodatna godina školovanja smanjuje ranu trudnoću u tinejdžerskoj dobi za 0,3 djece po ženi, dok u Kini, dodatna godina školovanja žene smanjuje broj rođenih za 0,24.
Ako se pitate zašto to funkcionira, odgovor je u većem oportunitetnom trošku – obrazovane žene gube više ako napuste karijeru radi djece. Viša razina obrazovanja i kontrole znači i bolju edukaciju, bolji pristup kontracepciji i svjesniji izbor.
Cijena preživljavanja? Ženska podređenost.
U patrijarhalnim društvima žene vrlo brzo nauče da im je vrijednost proporcionalna sposobnosti da rađaju. Broj djece nije stvar osobne želje, već “cijene“ kojom se kupuje društveno prihvaćanje, sigurnost, ponekad čak i fizički opstanak. U strukturama gdje se žena definira isključivo kroz majčinstvo, svaka žena koja “ne želi djecu“ ili ne može imati djecu, automatski “manje vrijedi“. A tada više ne govorimo o natalitetu, već o nasilju – kulturnom, ekonomskom, a često i doslovnom. U tim uvjetima nije čudo da žene rađaju više. To je “cijena“ preživljavanja.
Europa, azijska distopija i nevidljive majke
U Južnoj Koreji, zemlji s najnižom stopom nataliteta na svijetu (ispod 0,8), žene nose ogroman teret očekivanja: visoko obrazovanje, zavidna karijera i besprijekorno majčinstvo. Sistem je dizajniran tako da se od žena očekuje sve, u poslovnom i u privatnom životu, ali uz minimalnu društvenu podršku.
U Japanu, kada žena rodi njezina karijera gotovo automatski završava. A budući da su obrazovane, sposobne i vrlo svjesne što gube, sve više ih odlučuje ne rađati uopće.
Gdje je Hrvatska? Negdje, između idealizma i demografske panike
Kod nas se još uvijek vodi bitka s mitovima. Političari paničare oko nataliteta, a istovremeno ne osiguravaju vrtiće, fleksibilne oblike rada, sigurnost od otkaza nakon porodiljnog ili tretiranje očeva kao jednakih roditelja. Jer ravnopravno roditeljstvo ne znači da otac “pomaže” majci, već da dijeli odgovornost. Znači da i muškarci imaju pravo (i obvezu) biti prisutni, od neprospavanih noći do roditeljskih sastanaka. Jer nažalost bez kulture u kojoj se očinstvo shvaća ozbiljno, sav teret i dalje pada na žene.
Također, narativ da “žene ne žele rađati jer im je važnija karijera“ je i pogrešan i uvredljiv. Jer iza svakog broja stoji stvarna osoba koja odmjerava što sve može “izgubiti“ i od čega će morati odustati ako se odluči biti majka, ne samo jednom, već dva, tri ili četiri puta. Jer ako sustav ne podržava ženu kao majku, ako je sustav dizajniran tako da uvijek možeš uz neprocjenjivo divan dar djeteta nešto i izgubiti, ne iznenađuje činjenica što sve više žena odlučuje biti majka samo jednog ili nijednog djeteta.
Što sad? Pa, prvo – pogledati istini u oči
Ženska prava i natalitet ne idu uvijek ruku pod ruku. I to je poziv društvima da se mijenjaju. To je poziv da ponude podršku, umjesto moraliziranja ponude infrastrukturu, a umjesto “poziva na rađanje“ ponude uvjete u kojima više djece ne znači manje sigurnosti, manje slobode, dostojanstva i profesionalnog ostvarenja. Iznimno je važno istaknuti, kad žene imaju izbor, kada postanu jednake one često rađaju manje. Ne zato što odbijaju ulogu majke, već zato što se prilagođavaju sustavu koji ih ne vidi, ili ih vidi kroz tu jednu usku ulogu. Jer kada žena ne rađa to je odgovor društvu koje joj nije ostavilo prostora da u toj odluci osjeća sigurnost.
Svaka žena je jedinstvena. Kroz povijest i u svakodnevici, bila je i ostala kćerka, unuka, sestra, prijateljica, partnerica, stručnjakinja, oslonac, tihi stup obitelji, glas razuma i topline.
A često je i izvršna direktorica najčudesnijeg dara prirode: kreatorica novog života. Od nje se oduvijek očekivalo da bude sve, da ne posustane, da ne prigovara. A opet, premalo joj se priznaje pravo da sama izabere što od svega toga želi biti, i kada.
Zato kada govorimo o majčinstvu priznajmo da je ono predivan dar, ali i izbor. I u tome je njegova svetost.
