Otprilike petnaest godina europsku gospodarsku raspravu dominirala su pitanja fiskalne discipline, regulatornih reformi i dovršetka jedinstvenog tržišta – naslijeđe postkriznog razdoblja nakon 2008. godine. Danas se fokus pomiče. U središte se vraćaju investicije.
Tome je pridonijela promjena ekonomskog okruženja. Umjetna inteligencija, dekarbonizacija, obrambeni kapaciteti, poluvodiči i napredna proizvodnja zahtijevaju razinu i strukturu ulaganja koju postojeći europski model teško generira.
Prije dvije godine europska rasprava vrtjela se oko Draghijeve procjene od 800 milijardi eura dodatnih godišnjih ulaganja. Danas bankarski sektor govori o investicijskom jazu od 1,4 bilijuna eura godišnje.
Ako su te procjene barem približno točne, neizbježno je da se investicije promatraju kao središnje razvojno pitanje Europe. No, čak i kada bi države htjele zatvoriti taj jaz javnim sredstvima, to nije fiskalno ni politički izvedivo.
Ključni izazov leži u tome da Europa nema razvijen integrirani investicijski lanac koji može pretvoriti inovacije u skalabilne industrije.
Strukturni uzrok: nepotpun kapitalni lanac
Europa se suočava s povezanim lancem ograničenja: manje razvijeno tržište rizičnog kapitala, slabija uključenost institucionalnih investitora i plića IPO i M&A tržišta zajedno smanjuju dostupnost kapitala za rast. Posljedica je da dio najuspješnijih poduzeća u fazi skaliranja traži kapital izvan Europe.
Kapital postoji, ali ne odlazi u područja u kojima su rizici najveći, povrati dugoročni, a društveni učinci najviši. Struktura investicija jednako je važna kao i razina.
Zato se težište rasprave pomiče: od proračuna prema tržištima kapitala, od javnih potpora prema investicijskoj arhitekturi, od grantova prema instrumentima rasta.
Glavna dilema donosioca odluka, uz samu mobilizaciju kapitala, je njegovo usmjeravanje tamo gdje stvara najveću dugoročnu vrijednost.
Dvije različite ‘doline smrti’
Europska inovacijska rasprava dugo se fokusirala na jednu poznatu slabost: nedovoljno pretvaranje istraživanja u tržišne proizvode. No danas je problem dvostruk.
Naime, europske inovacije se suočavaju s dvije tzv. ‘doline smrti’. Prva nastaje kada istraživački rezultati, prototipi ili nove tehnologije nikada ne prerastu u tržišno održive proizvode i usluge. Mnoge inovacije nikada ne pređu put od laboratorija do tržišta.
Druga dolina smrti je sustavnija i strateški važnija. Ona nastaje kada inovativna poduzeća uspiju razviti proizvod i pronaći tržište, ali ne uspiju osigurati kapital, infrastrukturu i institucionalnu podršku potrebnu za brzo skaliranje i međunarodno širenje.
Prvi jaz ograničava nastanak inovacija. Drugi određuje gdje se stvara vrijednost.
Europska komisija procjenjuje da između 2008. i 2021. gotovo 30 posto europskih jednoroga je preselilo sjedište izvan Europske unije (ponajviše u SAD). Istodobno se samo oko 8 posto svjetskih scale-up poduzeća nalazi u Europi.
Uz stvaranje inovacija, još veći izazov je zadržavanje i rast vrijednosti nakon što inovacija već postoji.
Ključni mehanizam
Ova dva jaza proizlaze iz istog strukturnog problema: Europa nema cjelovit investicijski lanac koji može pratiti razvoj poduzeća od istraživanja do globalnog skaliranja.
Iako europski sustav raspolaže instrumentima za financiranje istraživanja, razvoja i ranih faza inovacija, financijski jazovi pojavljuju se duž cijelog razvojnog ciklusa. Europa i dalje zaostaje za vlastitim ciljem ulaganja od 3 posto BDP-a u istraživanje i razvoj, dok su istodobno posebno izraženi nedostaci u financiranju kasnijih faza rasta, internacionalizacije i industrijskog skaliranja.
Ako se tehnološke tvrtke nakon početne faze razvoja sele u jurisdikcije koje nude dublja tržišta kapitala, razvijenije ekosustave rizičnog kapitala te veću sposobnost apsorpcije rasta kroz institucionalne investitore, tada problem nije primarno u visini javnih ulaganja u inovacije.
Razlog nije samo dostupnost kapitala nego i kvaliteta izlaznih tržišta. Američko tržište nudi veći broj IPO-a, likvidnija tržišta kapitala i razvijenije tržište preuzimanja tehnoloških poduzeća. Za investitore to znači jasnije mogućnosti izlaska iz ulaganja, a za poduzeća veći pristup kapitalu u kasnijim fazama razvoja.
Jednako je važno pitanje postoji li investicijska infrastruktura koja može osigurati kontinuitet kapitala kroz različite faze razvoja te povezati istraživanje, inovacije, rast poduzeća i industrijsku transformaciju.
Bankocentrični sustav i granice rasta
Europa je tradicionalno bankocentrična ekonomija. Prema Europskoj bankarskoj federaciji, banke financiraju oko 65 posto realnog gospodarstva, znatno više nego u SAD-u.
Bankovni model dobro podržava stabilne, postojeće poslovne modele. Ali slabije podržava poduzeća koja još nemaju stabilne novčane tokove, ali trebaju velike investicije za brzi rast. Iz toga proizlazi strukturni jaz između inovacije i skaliranja.
Razlika u odnosu na SAD nije samo u ulozi banaka. Američki sustav mnogo se više oslanja na institucionalne investitore poput mirovinskih fondova, osiguravajućih društava i velikih investicijskih fondova. U Europi je njihov udio u financiranju inovativnih poduzeća znatno manji, što ograničava dostupnost kapitala u fazama brzog rasta i skaliranja.
Iz te perspektive proizlazi zašto se mijenjaju i europski instrumenti financiranja. Grantovi, dakle bespovratna sredstva, su logičan odgovor da prebrode prvu dolinu smrti jer adresiraju ranu fazu (TRL i komercijalizaciju). No, za premosti drugu dolinu smrti gdje je usko grlo skaliranje, potrebni su drukčiji instrumenti.
Promjena europske financijske arhitekture
Najvažnija promjena ne ogledava se u prioritetima, nego u arhitekturi financiranja.
Uz grantove, širi se skup instrumenata koji uključuje jamstvene sheme, vlasnička (equity) ulaganja, kvazivlasničke instrumente, razvojne zajmove te sve zastupljenije modele mješovitog financiranja koji kombiniraju javni i privatni kapital radi smanjenja rizika i mobilizacije ulaganja u projekte koje tržište samostalno ne bi financiralo.
Ova promjena formalizira se kroz prijedlog Europskog fonda za konkurentnost, čija se primjena očekuje od 2028. godine. Njegova ključna inovacija je u integraciji instrumenata u jedinstveni sustav koji pokriva cijeli investicijski ciklus – od istraživanja i razvoja, preko pilot-faza i rasta poduzeća, do industrijske proizvodnje i skaliranja.
Time se proširuje funkcija javnog sektora od izravnog financiranja prema strukturiranju rizika, mobilizaciji privatnog kapitala i ubrzavanju investicijskih tokova u strateške sektore.
Paralelno s time, jačaju se napori na dovršetku bankovne unije kao dijela šireg cilja produbljivanja privatnog financiranja i integracije europskih tržišta kapitala.
Hrvatsko: pitanje nije usklađenost, nego provedbeni kapacitet
U tom kontekstu, hrvatski Nacionalni plan za razvoj industrije 2027.-2034., koji je u javnom savjetovanju do 27. lipnja, dolazi u ključnom trenutku europskog zaokreta prema investicijskoj logici industrijske politike.
Plan prepoznaje ključne elemente nove arhitekture: razvoj tržišta rizičnog kapitala, jačanje jamstvenih instrumenata, poticanje komercijalizacije inovacija i mobilizaciju privatnog kapitala za industrijsku transformaciju.
Međutim, ključna razlika neće se mjeriti u sadržaju plana, nego u provedbi. Ishod ovisi o tome može li sustav razviti institucije sposobne za upravljanje mješovitim financiranjem, osigurati kontinuirani tok kvalitetnih projekata, transformirati razvojne institucije u investicijske partnere te osigurati koordinaciju između ministarstava, HBOR-a, fondova i privatnog sektora.
Posljedice za poduzetnike
Ova promjena neće ostati ograničena na europske institucije ili državnu administraciju. Postupno će promijeniti i očekivanja prema samim poduzetnicima.
Model u kojem je razvoj primarno bio vezan uz pojedinačne natječaje i dostupnost bespovratnih sredstava postupno ustupa mjesto modelu u kojem pristup kapitalu ovisi o sposobnosti strukturiranja projekta kroz više izvora financiranja i više faza rasta. U tom novom okviru, ključna postaje sposobnost povezivanja javnih instrumenata, privatnih investitora i tržišnog kapitala u jedinstvenu investicijsku strukturu.
Za dio poduzetnika to će značiti višu razinu kompleksnosti i zahtjevnije uvjete financiranja. Za druge će otvoriti prostor koji dosadašnji sustav bespovratnih sredstava nije mogao proizvesti – pristup kapitalu za rast, internacionalizaciju i industrijsko skaliranje.
U takvom sustavu prednost se pomiče s administrativne prilagodljivosti prema investicijskoj kvaliteti projekata: njihovoj sposobnosti da privuku različite oblike kapitala, prođu više krugova financiranja, prijeđu iz inovacije u održiv rast i skaliraju na europskom i globalnom tržištu.
