Danas gotovo nitko ne razmišlja o tome što stoji iza glatkog sjaja paradajza ili blistave kore jabuke na policama supermarketa. Hrana izgleda čisto, pakirano i uredno – pa valjda je sigurna? No, ono što se ne vidi, a sve češće ostaje – i nakon berbe – jesu tragovi pesticida, kemikalija koje se svakodnevno koriste u konvencionalnoj poljoprivredi.
Što je karenca?
Jedan od pojmova koji se često spominje, ali rijetko tumači, jest „karenca“. Karenca označava razdoblje koje mora proći od trenutka kada se pesticid primijeni na biljku, do trenutka kada se ona smije brati i plasirati na tržište. Ideja je da se u tom vremenu količina ostataka – tzv. rezidua – smanji ispod zakonski dopuštene granice, takozvanog MRL-a (Maximum Residue Level).
No, ključni problem leži upravo u riječi „dopušteno“. Jer dopuštena količina pesticida nije isto što i – bezopasna. Posebno ne ako se zna da mnogi ljudi – a najčešće djeca – dnevno konzumiraju više različitih namirnica, svaka s vlastitim tragovima pesticida. Taj efekt nakupljanja poznat je pod nazivom „koktel efekt“.
Prema službenim podacima Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA), više od 38 % povrća i voća na tržištu sadrži mjerljive ostatke pesticida – iako većinom unutar dozvoljenih granica. Samo polovica analiziranih uzoraka uopće nije imala detektabilne količine. Prema neovisnim analizama organizacija poput PAN Europe, situacija je još ozbiljnija: u gotovo 41 % voća i povrća otkriveni su tragovi pesticida, a više od polovice tih uzoraka sadržavalo je ostatke više različitih sredstava odjednom.
Detektirani pesticidi
Najčešće detektirani pesticidi pripadaju skupinama organofosfata, karbamata, neonikotinoida i sintetskih piretroida – sve redom spojevi za koje se zna da mogu utjecati na živčani, hormonski i imunološki sustav čovjeka, pogotovo kod osjetljivih skupina poput male djece, trudnica i osoba s kroničnim bolestima.
Posebno zabrinjava to što i male količine, ako su prisutne svakodnevno, mogu imati kumulativan učinak. Znanstveni radovi u posljednjih deset godina upozoravaju na vezu između izloženosti pesticidima i problema poput poremećaja pažnje, smanjenog IQ-a kod djece, hormonalnih disbalansa, pa čak i povećanog rizika od nekih oblika raka.
Iako se prehrambeni sustav u Europskoj uniji redovito nadzire, i iako većina uzoraka bude „u granicama“ zakona, pitanje koje ostaje otvoreno jest – koliko smo uopće spremni tolerirati postojanje bilo kakvih tragova kemikalija u hrani koju dajemo svojoj djeci?
Što je točno normalno?
Još više zabrinjava to što smo takvu realnost – tiho i bez otpora – prihvatili kao „normalnu“. Danas je većini ljudi normalno uzeti pakiranje mrkve iz supermarketa, bez razmišljanja o tome koliko je puta tretirana, kojim sredstvima, je li karenca doista ispoštovana i što ostaje u vlaknima, čak i nakon pranja.
Danas postoje i drukčiji pristupi. Primjerice, Gruntek vrtovi, jedini veći projekt u Hrvatskoj koji nudi tjednu dostavu svježeg, nešpricanog povrća iz vlastitog uzgoja, bez plastike, bez skladištenja i bez posrednika. Njihov model ne samo da omogućuje transparentnost – korisnici svakog tjedna znaju točno što dobivaju – već i osigurava da se rezidui pesticida uopće ne pojavljuju u hrani, jer se sredstva jednostavno ne koriste.
Pitanje nije više jesmo li „u zakonskim granicama“. Pitanje je – želimo li prehranu u kojoj uopće postoje tragovi pesticida, ako znamo da postoji alternativa? Dugoročna izloženost nije teorija zavjere – ona je potvrđena znanstvenim istraživanjima, i tiče se svih nas.
Konačno, zdravlje se ne gradi na deklaracijama i dozvoljenim minimumima, nego na izborima koje činimo svakog dana. A najvažniji od tih izbora – počinje upravo onog trenutka kad posegnemo za povrćem s police.
Autor teksta Tino Prosenik, Gruntek
