Ako imalo skrolate po bespućima tik-tokova, reelsa ili LinkedIn postova te ste osoba dobi u kojoj je očekivano da radite (ili ste samo vrlo hip umirovljenik ili napredni adolescent, ne osuđujemo) sigurno ste do sada naletjeli na različite iteracije ismijavanja „we are all family here“ organizacijske mantre. Klišej koji je vrlo vjerojatno u svom originalnom nastojanju imao stvaranje osjećaja pripadnosti, sada izaziva kolutanje očima ili, nedajbože, krindžanje (susramljivanje, ako se osjećate posebno kroatizirano danas).
I s razlogom. Kada radno okruženje inzistira na „obiteljskoj atmosferi“, to zaista je crvena zastavica za nejasne granice, neizrečena očekivanja te uzorke ponašanja koji bi se mogli opisati kao emotivno manipulativnima. Kroz idućih nekoliko paragrafa ćemo istražiti kako je poslovna obitelj došla na loš glas na kojem je trenutno te jesmo li možda u odbacivanju topline na radnom mjestu otišli u otuđenje?
Radno mjesto – obiteljsko ognjište?
Ideja o radnom mjestu kao obiteljskom ognjištu je svoj vrhunac doživjela u milenijalskoj start-up kulturi, negdje između bean bagova, stalka za artisinal kavu te sveprisutnog i rehabilitirajućeg stola za stolni tenis kao ultimativnog lijeka za sagorijevanje. Ono što je originalno osmišljeno kako bi stvorio osjećaj pripadanja i svrhe, često zamaskirava puno rada, malo nagrade i organizacijsku odanost zasnovanu na krivnji.
Radna okruženja koja se opisuju kao obiteljska tako brišu granicu između poslovnog i osobnog, stvarajući očekivanja koja su emotivno nabijena i te ih je često vrlo škakljivo ispuniti. Kada kažemo zaposlenicima da su dio obitelji, to može stvoriti osjećaj obaveze koji izlazi van okvira standardne poslovne odgovornosti – poticanje na prekovremeni rad ili toleriranje maltretmana u odnosu koji je na kraju dana transakcijski i ovisi o raznim vanjskim faktorima poput budžeta ili fluktuacija tržišta. Takav nesrazmjer između objektivnog i subjektivnog stvara nezdravi psihološki ugovor. Tokom vremena, ova dinamika doprinosi propadanju povjerenja kada organizacijski postupci nisu u skladu s emocionalnim očekivanjima koje bismo imali od obitelji.
Toksična korporativna kultura se izdvaja kao najjači prediktor gubitka zaposlenika te je zaposlenici smatraju 10 puta važnijim faktorom za ostanak u organizaciji od same plaće. Jedno od najčešćih obilježja ovakvih okruženja? Manipulativni narativi prerušeni u zajednicu.
Dakle, ako su radni odnosi transakcijski, ako simuliranje obiteljske dinamike vodi do sagorijevanja, znači li to da bi onda bilo najbolje da odrađujemo svoje zadatke, držimo se za sebe te uredske odnose svodimo na usputne pristojnosti? Pa i ne. Ljudska bića su sama po sebi društvena te su socijalna interakcija, toplina i integracija i dalje jedne od osnovnih potreba čovjeka. Razlika leži u tome jesu li te interakcije prisilne ili dobrovoljne. Tako dobrovoljna „uredska prijateljstva“ mogu biti dubinski ispunjavajuća. Čak su nalazi istraživanja pokazali kako su ljudi koji imaju „najboljeg prijatelja“ na poslu angažiraniji, rezultati njihovog rada su kvalitetniji te je vjerojatnije da će se dulje zadržati u samoj organizaciji.
Kvalitetni odnosi s kolegama ne podržavaju samo produktivnost, već i mentalno zdravlje. Kroz istraživanja je višestruko dokazano kako pozitivne socijalne interakcije na radnom mjestu značajno smanjuju stres i amortiziraju emocionalne napore s kojima se zaposlenici susreću. Kada se kolege (organski) međusobno sviđaju jedni drugima, vjerojatnije je da će doći do kvalitetne razmjene znanja, veća je vjerojatnost da će ponuditi pomoć u napetim trenucima te će konstruktivno rješavati eventualne probleme.
U ovom kontekstu, radno okruženje čak možemo usporediti s onim školskim. Poslovni kolektiv, kao i onaj školski, nije onaj koji smo svojevoljno birali. Međutim, koliko nas i dalje održava cjeloživotna prijateljstva iz učionica? Dijeljenje iskustva, repeticije i zajednički ciljevi čine plodno tlo za razvijanje bliskosti.
Što čini kvalitetno slobodno vrijeme provedeno s kolegama?
Ključna riječ ovdje je izbor.
- Zajednički pristanak: bez pritiska za dolaskom
- Dijeljeni interesi: Aktivnosti koje su u skladu s pravim interesima ljudi, ne samo ono što HR smatra zabavnim
- Granice: Znati kada treba reći ne i ostaviti posao na vratima
- Reciprocitet: Zajednička podrška bez transakcijskih očekivanja
To su stvari u koje vjerujemo i mi u B2Runu. Druženje održavamo četvrtkom, ne za vikend, kako bi slobodno vrijeme bilo upravo to – slobodno. Sudjelovanje na utrci ne bi trebalo biti obavezno, moguće je doći i samo kao navijač te nema top-down zadataka – svatko bira za sebe hoće li sudjelovati, u kojem modalitetu te se tim organizira sam. Za one koji ipak uživaju u nekoj vrsti izazova, B2Run stvara priliku za malo zdravog natjecanja u kojem ulozi nisu preveliki. Van zdrave fizičke aktivnosti i svježeg zraka, B2Run nudi trenutke jednostavne konekcije. Bez pritiska i očekivanja – samo ljudi koji izlaze van ureda sa zajedničkim ciljem. Za one koji će druženje ipak preskočiti? Sasvim u redu. Timski duh se skriva u mogućnosti, ne obavezi.
Stvar je u mjeri
Zaključno, kao i u mnogi, stvarima, stvar je u mjeri. Odbacivanje „svi smo mi ovdje obitelj“ klišeja ne znači odbacivanje topline, suradništva i slavlja dobrih stvari koje su se dogodile ili tek dolaze. To znači biti iskren o prirodi radnih odnosa i davanja prostora da se ljudi (ne)povežu, po svojim uvjetima.
Da, svemogući stol za stolni tenis ne čini dovoljno kako bi se izliječilo sistemsko preopterećenje. Ali, također – da, u redu je osjećati iskru sreće s kolegama kada se projekt uspješno privede kraju, makar to podrazumijevalo fotkanje tima oko stola s dostavljenom pizzom.
Jer konačno, povezanost ne čine slogani – već iskrenost.
Tako da, ako vidite LinkedIn objavu na kojoj ekipa drži foto rekvizite nakon riješenog escape rooma, možda ne treba odmah kolutati očima. Iako je ponekad teško za provjeravati, postoje ljudi koji se samo jednostavno sviđaju jedni drugima.
I to nije toksično. To je ljudski.
