Nakon što skupocjene pametne bombe ostave u plamenu tenkove i ostalu tehniku uhvaćenu u bespućima pustinje te zaustavnim trakama autoputa, pritom stvarajući snažne scene pobjede koje djeluju umirujuće na porezne obveznike koji se u današnje vrijeme sve više pitaju čemu tolika proračunska izdvajanja za obranu, zli režim povlači se u mrak i skriva među nedužnim civilima dok savezničko zrakoplovstvo stvara oaze sigurnosti. Kako nas povijest uči na primjerima Iraka, Kosova i Afganistana – nakon više mjeseci ili godina te milijardi dolara provedbe zone zabrane leta – obično slijedi kopnena akcija.
Svaka vojna intervencija, na mjestima koja su za prosječnog zapadnjaka eventualno pojam iz enigmatskog magazina, najčešće je predmet žustre moralističke rasprave koja s jedne strane nudi uzvišene ciljeve a s druge strane pitanja poput „…po čemu je Libija baš toliko hitna za razliku od Bahreina, Jemena ili Obale Bjelokosti…“. No ako svjetska zbivanja i vanjsku politiku gledamo kao strateško nadmetanje država koje djeluju u skladu sa svojim interesima, možemo samo konstatirati da humanitarna intervencija zvuči mnogo simpatičnije te se lakše plasira javnosti od promjene režima bez obzira kakav on bio. Upravo iz tog aspekta pokušat ćemo sagledati libijski slučaj.
Trzavice u New Yorku i Bruxellesu
Rezolucija 1973 Vijeća sigurnosti uz uobičajene formule i uspostavu zone zabrane leta, koja je sama po sebi najčešće teatralno pružanje potpore jednoj strani uz ograničeni rizik, dala je ovlaštenje za uporabu svih potrebnih mjera radi zaštite civilnog stanovništva. Upravo je ta druga stavka koja je saveznicima praktički dala odriješene ruke spriječila potpuni kolaps pobunjeničkih snaga, vrlo vjerojatno popraćen strašnom odmazdom nad pobunjenim gradovima ali i izazvala brojne nesporazume unutar međunarodne zajednice. Čim su francuski i britanski zrakoplovi počeli uništavati libijske oklopne snage na prilazima Bengazija, značajan dio međunarodne zajednice osudio je akciju kao prekoračenje ovlasti i opasan presedan koji omogućuje uplitanje u unutarnja pitanja suverene države.
Vojnu akciju osudila je Arapska liga koja je bila jedan od inicijatora rezolucije, Afrička unija koja ju je podržala te članice Vijeća sigurnosti – Rusija, Kina, Indija, Brazil i Njemačka koje su svojom suzdržanošću omogućile njezino izglasavanje. Slijedeći problem nastao je unutar samog NATO saveza koji je na inzistiranje nekoliko članica, posebice SAD-a, trebao preuzeti nadležnost i zapovjedništvo nad operacijom. Višednevna turska blokada tek je u nedjelju navečer omogućila prihvaćanje odluke NATO saveza o preuzimanju potpune kontrole nad operacijom, koja je uslijedila nakon žestoke rasprave predstavnika 28 članica saveza. Turska je i ovome slučaju pokazala status sve značajnijeg međunarodnog faktora sa snažnim komercijalnim interesima te pretendenta na ulogu glavnog regionalnog medijatora, kao što je pokazao i slučaj iranskog nuklearnog programa. Žestoko tursko protivljenje francuskoj akciji među ostalim uzrokovano je i zategnutim odnosima zbog francuskog protivljenja ulasku Turske u EU.
Na marginama čitave diplomatske oluje mediji su zabilježili još jedan okršaj između ruskog premjera i predsjednika, o čijem nadmetanju se sve glasnije govori – nakon što je Putin akciju usporedio sa križarskim ratovima i nazvao ju uplitanjem u unutarnja pitanja suverene države, predsjednik Medvedev se pojavio vrlo simbolično – u kožnoj jakni sa oznakama vrhovnog zapovjednika ruskih oružanih snaga i ustvrdio da je Putinova izjava neprimjerena unatoč protivljenju Rusije akciji.
Sarkozy u prvome planu
Gadafijeva međunarodna nepopularnost došla je na naplatu u trenutku kada se revolucija jasmina prelila preko libijskih granica i pružila dugom popisu njegovih neprijatelja priliku koju naprosto nitko nije želio propustiti. Susjedni Egipat i Tunis tradicionalni su Gadafijevi protivnici, Arapska liga prezirala ga je unatoč činjenici da se i sama sastoji upravo od takvih dok su američki i britanski motivi ukorijenjeni u njegovoj potpori terorizmu osamdesetih godina prošloga stoljeća. Iako za mnoge iznenađujuća, francuska predanost i preuzimanje vodeće uloge u svrgavanju Gadafija duboko je motivirana nizom razloga ali i jedinstvenom povijesnom prilikom koja se ukazala. Tvrdnja da je pukovnik izgubio politički legitimitet u najmanju je ruku čudno opravdanje za osobu koja je prije 41 godinu na vlast došla vojnim udarom i dugo godina plesala na rubu ponora svojim sponzoriranjem terorizma i pokušajem razvoja nuklearnog oružja.
Nakon glavinjanja u slučaju Tunisa i neodlučnosti u slučaju Egipta upravo je Libija Parizu pružila priliku da uz minimalni rizik dođe do vanjskopolitičkih bodova. Dok su SAD i Velika Britanija operativno odradile najveći dio posla, Francuska je spremno preuzela tradicionalnu političku ulogu Washingtona kojemu nije potrebna nova nepopularna intervencija u muslimanskoj zemlji. U razdoblju rekordno niske popularnosti predsjednika Sarkozya ova se intervencija pokazala idealnom za pokušaj spašavanja političkog ugleda, a kao što su pokazale prve ankete francuska javnost jednostavno uživa u obnovi osjećaja svoje političke važnosti. Jedan od razloga svakako je i Gadafijeva energetska politika, koja se oslonjena na Italiju pokazala znatno tvrđom prema zapadu u odnosu na ostale države regije. U trenutku kada je Francuska priznala pobunjenike kao legitimne libijske predstavnike oni su bili samo faktor kojemu se na terenu crno pisalo te je posve jano da se Pariz u startu odlučio na izravni vojni angažman.
Stanje na terenu
Zračni napadi francuskih i britanskih zrakoplova na libijske vojne snage koje su nezaustavljivo gazile sve pred sobom promijenio je ratnu sreću – osigurani su Bengazi i Tobruk, nakon kraćeg sukoba sa ostacima postrojbi koje su preživjele savezničke napade pobunjenici su zauzeli strateški važan grad Ajdabiju te nastavili naoko nezaustavljiv prodor na zapad (koristim termin „naoko“ jer je riječ o nizu gradova i naftnih postrojenja zauzetih praktički bez borbe nakon što su se Gadafijeve snage povukle prema gradu Sirte). Već prvi pobunjenički napad na Ajdabiju, gdje su im ukopane Gadafijeve snage nanijele teške gubitke, pokazao je vrlo ograničene vojne kapacitete pobunjenika – riječ je o neobučenim i slabo naoružanim postrojbama bez borbene discipline, jasnog sustava zapovijedanja i što je najgore plana, koje se nisu sposobne nositi se iole organiziranijim vojnim postrojbama, osim ako ih prethodno temeljito ne rastave savezničke zračne snage.
U trenutku kada pišem ovaj članak stižu vijesti koje upravo potvrđuju razmišljanja – pobunjeničko napredovanje prema zapadu zaustavljeno je na cesti prema strateškom gradu Sirte, gdje ih je organizirana obrana uz teške gubitke prisilila na povlačenje prema gradu Bin Jawadu. Sirte kontrolira prilaze Misrati i Tripoliju ali ujedno kao rodno mjesto pukovnika Gadafija nosi snažan simbolički značaj. Situacija u zadnjem pobunjeničkom uporištu na zapadu Misrati čini se bezizlaznom – grad je u potpunom okruženju, bez vode, struje, hrane i lijekova te se unatoč savezničkim zračnim udarima sve manje dijelova grada nalazi pod kontrolom pobunjenika. S obzirom na dugi put koji pobunjenike čeka do Misrate, kada se uzme u obzir da je Sirte početak područja u kojemu Gadafi uživa potporu ,za razliku od gradova koje su pobunjenici vratili pod svoju kontrolu na istoku, čini da grad može spasiti samo brza i vrlo malo izgledna kopnena intervencija saveznika.
Mogući scenariji
Iako znatno oslabljen Gadafijev režim se i dalje može nositi sa pobunjeničkim snagama, posebno u lojalnim gradovima u kojima zbog civilnog stanovništva saveznički zrakoplovi ne mogu donijeti toliku prevagu nad snagama koje su mu odane ne po profesionalnoj osnovi već po obiteljskoj i klanskoj vjernosti. Jučer je u Londonu započela međunarodna konferencija koja će raspravljati o budućnosti Libije, no iako je NATO nominalno izjavio da ne misli pružati potporu pobunjenicima na terenu potpuno je jasno da sve ovisi isključivo o političkom a ne vojnom pitanju – koliko je savez spreman ići daleko. Bez bliske savezničke potpore pobunjenici idućih mjeseci mogu samo dalekozorima gledati Sirte i nadati se da se pod međunarodnim pritiskom Gadafijev sustav uruši sam od sebe. U tom slučaju trenutno je najrealnija opcija neka vrsta statusa quo – koja bi pobunjenicima dala vremena da organiziraju političku i vojnu strukturu a Gadafiju da se pokuša konsolidirati i diplomatskim akcijama olakšati pritisak. Dugoročno to je i najgora opcija jer osim utrke u naoružanju (unatoč embargu na oružje obje strane imaju relativno velike izglede da ga zaobiđu), visoke cijene provedbe zone zabrane leta i ekonomske nestabilnosti može doći i do podjele Libije na dva dijela. Slučajno ili ne, pobunjenička područja poklapaju se otprilike sa granicama povijesne pokrajine Cirenaike i trenutno nadziru oko 80% libijskih naftnih zaliha. Treća opcija koju je Velika Britanija spomenula – smrt pukovnika Gadafija maksimalno bi ubrzala proces raspada režima i otvorila standardno pitanje – a što dalje?
A što dalje?
Pobunjeničko privremeno vijeće, koje je Francuska priznala kao legitimnu libijsku vlast, šaroliki je mozaik plemenskih vođa i prebjeglih vojnih zapovjednika (većina članova bila je dio režima) sa vlastitim željama i bez ikakvog plana osim svrgavanja samog Gadafija. S obzirom na snažnu klansku i plemensku društvenu organizaciju koju je Gadafi njegovao u koristio da ostane na vlasti, Libija ima veliki potencijal pretvoriti se u neku vrstu Afganistana na obalama Sredozemnog mora. Ako na stranu stavimo teorije urote W. Engdahla prema kojemu je jedini interes SAD-a stvaranje globalnog kaosa, skloniji sam usporedbi svjetske politike sa šahom u kojemu je potrebno razmišljati nekoliko poteza unaprijed – nešto što francuskoj diplomaciji nikada nije bila jača strana…
