Takozvani bioplin, metan koji nastaje fermentacijom biološke mase, je već odavno poznat kao dragocjen izvor energije. Do sad su takvi mini-pogoni bioplina uglavnom nastajali na velikim poljoprivrednim dobrima, ali znanstvenici instituta za primijenjenu znanost Frauenhofer, odjela za biotehnologiju iz Stuttgarta su se odlučili pozabaviti i otpadom tamošnje veletržnice.
Od početka ove godine radi pogon koji prerađuje otpad koji se stvara na svakoj “zelenoj” tržnici: voće i povrće koje je trulo i koje je do sad bio problem za gradski otpad. Jer takav otpad u pravilu ima previše vode u sebi, što znači da ga se ne može samo tako staviti u spalionice smeća. Ali upravo taj nedostatak je i golema prednost, upozorava Ursula Schließmann iz ovog projekta: “Otpad sadrži mnogo vode i malo celuloze, što znači da je idealan za proces vrenja”. Štoviše: nije samo poželjan otpad sa tržnice, dobro služi i otpad iz kantina i restorana.
No znanstvenici su u veletržnici Stuttgarta imali još jedan problem: otpad nikad nije isti. Ponekad ostane gomila trule salate, ponekad je to pošiljka limuna koji više nije za jelo. A to znači da je onda i smjesa veoma kisela, što se nipošto ne dopada glavnim junacima ovog procesa: mikroorganizmima koji razgrađuju hranu u metan. To je bio najveći problem: sustav upravljanja koji će točno dozirati različite vrste otpada kako bi mikroorganizmi imali uvijek slični okoliš, objašnjava znanstvenica.
Rezultat je – plin koji već za nekoliko dana može biti korišten kao gorivo za automobile. Ali niti to nije sve: smjesa koja ostane nakon procesa fermentacije je još uvijek bogata dušikom i fosforom i tim ostatkom se onda bave drugi junaci ove pretvorbe otpada u dragocjeno gorivo: posebne alge koje su sposobne tu tekućinu pretvoriti u nadomjestak za ulje dizel-motora. U trećem postupku se prerađuje i mulj koji ostane nakon svega toga, opet u metan. Nakon toga, od čitavog brda trulog voća i povrća više ne ostane ništa – osim širokog osmjeha vozača automobila.
Stuttgartom već voze prva vozila koja se pokreću iz ovog probnog pogona projekta nazvanog Etamax. Njega je pomogla i Njemačka vlada sa šest milijuna eura, ali su gotovo svi uvjereni kako je to dobro potrošen novac. Jer najveći problem – i povod opravdanim kritikama dosadašnjeg “bio”-goriva je bila činjenica da se hrana uistinu pretvarala u gorivo. Drugim riječima, dilema je glasila, hoće li netko pojesti kukuruz, ili će on biti pretvoren u gorivo i biti utočen u spremnik automobila.
Kod ovog projekta je riječ o preradi otpada koji se više ne može koristiti za hranu. Doduše, Njemačkoj ne služi baš na čast činjenica da gotovo polovica hrane koja se nudi potrošačima u ovoj zemlji na koncu završi u smeću. To je gotovo 20 milijuna tona bačene hrane na godinu. I iz udruge za zaštitu okoliša upozoravaju kako bi prvenstveni cilj zapravo trebao biti smanjivanje količine bačene hrane. Isto tako, upozoravaju kako niti ovo biološko gorivo ne smije biti isprika da se prestane štedjeti i da okončaju napori oko proizvodnje automobila koji će trošiti manje goriva.
Deutsche Welle/croenergo.eu
