“U proteklih 20 godina javni proračuni su izgubili više od 800 milijarda eura imovine”, kaže se u izvještaju Ministarstva rada. Za Ralpha Brügelmanna iz Instituta njemačkoga gospodarstva to nije nikakvo iznenađenje: “Razlozi su očiti: porast zaduženja državnog proračuna. Ukupna imovina, aktiva, je do 2009. neosporno rasla, ali dugovi su rasli još brže – iz toga je rezultirao gubitak imovine”, pojašnjava Brügelmann za Deutsche Welle.
Drukčija je situacija privatne imovine. Prema istom izvještaju ukupna privatna imovina Nijemaca porasla je između 1992. i početka 2012. s približno 4,6 bilijuna eura na gotovo deset bilijuna eura. Čak i u kriznim godinama od 2007. na ovamo privatna imovina je porasla za 1,4 bilijuna eura.
Financijski stručnjak Ralph Brügelmann objašnjava zašto državni dugovi i privatno bogatstvo nisu nikakva suprotnost: “Gospodarska djelatnost u Njemačkoj je načelno u privatnim rukama, a privatne investicije načelno donose najveće rendite.”
Malobrojni imaju mnogo
Povećanje blagostanja u Njemačkoj je raspoređeno krajnje neravnomjerno. Više od polovice ukupne neto-imovine u Njemačkoj u vlasništvu je jedne desetine stanovništva. Nasuprot tomu, polovica stanovništva posjeduje samo jedan posto ukupne imovine.
Kad bi se stanovništvo sastojalo od deset ljudi, a privatna imovina bila 10.000 eura, jednom bi čovjeku pripadalo 5.300 eura, četvero bi imalo po 1.170 eura, a preostalih petero samo po 20 eura. Onaj najbogatiji bi dakle imao 265 puta više nego onih petero najsiromašnijih.
Rizici neravnomjerne raspodjele
Profesor za organizacijsku sociologiju na Tehničkom sveučilištu u Darmstadtu Michael Hartmann uvjeren je da tako neravnomjerna raspodjela dobara ima niz negativnih posljedica: “Što je veća nejednakost, to je veća stopa kriminaliteta, to je lošije zdravstveno stanje, očekivani životni vijek i obrazovanje ukupnog stanovništva.”
Neravnomjerna raspodjela donosi i gospodarske rizike, naglašava Hartmann u razgovoru za Deutsche Welle. “Razlog za izbijanje financijskih kriza je uvijek ekstremno neravnomjerna raspodjela, jer je tada na gornjem kraju skale na raspolaganju puno novca, koji ne ide u potrošnju, nego u špekulativne mogućnosti ulaganja.”
Po mišljenju profesora Hartmanna država bi trebala višim poreznim stopama za one koji puno zarađuju i puno imaju utjecati na smanjenje jaza između bogatih i siromašnih. “Kad bismo danas imali iste porezne stope kao sredinom 90-ih godina to bi značilo 40 do 50 milijarda eura veće porezne prihode svake godine.”
Jalove nade u investicije
Za Christopha Brügelmanna iz Insituta njemačkoga gospodarstva to nije dobar recept: “Konjunktura se tako može pokrenuti, ali gospodarski rast ne. Ono što je kratkoročno dobro za konjunkturu, to je dugoročno otrov za investicijsku klimu.”
S tom tezom se Michael Hartmann ne slaže: “To je mantra gospodarske politike: veća primanja na gornjem kraju ljestvice jamče investicije, investicije jamče radna mjesta. To je trickle-down-efekt u koji su već godinama polagane nade, ali koji nije nastupio.”
I doista, izvještaji Savezne vlade o stanju siromaštva i bogatstva, koji izlaze svake četiri godine, potvrđuju da se jaz između bogatih i siromašnih sve više povećava. 1998. je skupina najbogatijih domaćinstava posjedovala oko 45 posto ukupne neto-imovine, 2008. je to bilo već više od 53 posto.
Opći osjećaj nepravde
I razvitak visine plaća pridonosi povećavanju jaza, konstatira Ministarstvo rada. Na gornjem kraju ljestvice su plaće porasle, na donjem dijelu je 40 posto zaposlenih s punim radnim vremenom imalo realni pad plaće.
Michael Hartmann ukazuje na još jedan efekt koji donosi neravnomjerna raspodjela imovine: “To se promijenilo tako dramatično u tako kratkom vremenu da to vide široke mase stanovništva i da to osjećaju kao nepravdu.”
To mišljenje, izgleda, dijele i u Ministarstvu rada. Jer, u vezi s razvitkom plaća u izvještaju se kaže: “Takav razvitak plaća vrijeđa osjećaj stanovništva za pravdu.”
