Novi sukob starih suparnika

Novi sukob starih suparnika

Tiho nezadovoljstvo koje već se dulje vrijeme kumulira u SDP-u protiv načina na koji njihov čelnik Zoran Milanović vodi tu stranku i hrvatsku Vladu, dobilo je svoj javni oblik kroz kritike koje mu je uputio jedan od četiriju potpredsjednika SDP-a Zlatko Komadina u nedavnom intervjuu tjedniku Globus čiju je autentičnost kasnije potvrdio.

Komadina ga je, pristojno, ali dovoljno jasno, optužio za autokratsko vođenje stranke. Rekao je kako Milanović nikoga ne sluša, sam donosi odluke, a rasprave na stranačkim tijelima služe mu samo kao pokriće za ono što je ranije već odlučeno. Također je ustvrdio kako je u vrijeme Ivice Račana SDP imao više unutarnje demokracije za razliku od sadašnjeg stanja kada je, po njegovim riječima,  na sceni polupredsjednički sustav.

Komadina je uz to branio Davora Bernardića, čelnika zagrebačke organizacije SDP-a za kojeg se pretpostavlja da će biti Milanovićevo žrtveno janje zbog neuspjeha Rajka Ostojića (kojega je Milanović postavio), ali i liste SDP-a u Zagrebu. Osim toga, kritizirao je i njegovu ocjenu da su, birajući Milana Bandića, birači u Zagrebu izabrali krivo, kazavši da birači imaju pravo na svoj izbor i da to treba poštovati. Potpredsjednik SDP-a na kraju se založio za decentralizaciju upravljanja strankom otklonivši pritom spekulacije da on sam ima ambicija za čelnim mjestom.

Međutim, već i njegova tvrdnja s početka intervjua, kako je u godinu i pol dana, prošao put od „osmrtnice do naslovnice“, dovoljno govori o tome što misli o svom šefu Zoranu Milanoviću. Na naslovnice su ga, naime, vratili birači poklonivši mu povjerenje već u prvom krugu u borbi za mjesto primorsko-goranskog župana. „Osmrtnicu“ mu ja pak skuhao sam Milanović, kada ga je nakon svega nekoliko mjeseci izbacio iz Vlade uz medijske spinove kako se nije uspio snaći pa do onih da je lijen i nesposoban. Komadina je tada otišao opravdavši se zdravstvenim razlozima, iako je svima jasno da je bila riječ o političkom razlazu dvojice SDP-ovih dužnosnika koji se očito ne trpe od kada su silom prilika počeli surađivati. Naime, došavši 2007. na čelo te stranke Milanović se uspio „riješiti“ većine svojih političkih suparnika, pogotovo onih koji su se ponekad usudili kritizirati neke njegove poteze.  Tako su iz vodstva te stranke otpadali Željka Antunović, Mato Arlović, Davorko Vidović, Antun Vujić, Ljubo Jurčić… Tonino Picula je gurnut na marginu i tek su ga nedavni izbori za Europski parlament gdje je osvojio daleko najviše glasova vratili u orbitu, a u „sedlu“ je od onih iz „stare garde“ ostao još jedino Komadina. I njega je Milanović bio „upokojio“ ali se on ipak uspio vratiti.

Najprije je, pomalo iznenađujuće, ostvario odlične rezultate na izbornoj konvenciji SDP-a kada je izabran i to nasuprot Milanovićevim favoritima i u Predsjedništvo stranke i za stranačkog potpredsjednika. Sada je pak ponovno dobio mjesto župana te se ne mora bojati Milanovićeve osvete, jer mu sada ne može ništa. Očito je zbog tih razloga i prihvatio ulogu glasnogovornika onog dijela SDP-ovaca koji su nezadovoljni Milanovićevim načinom vođenja stranke i države, ali se to ne usude javno reći.

Naime, javna je tajna da su šefu SDP-a i hrvatske Vlade najbliži suradnici postali Milanka Opačić i Igor Dragovan, osobe koje su svoju životnu afirmaciju ostvarivale samo kroz stranačke aktivnosti, ne baveći se pritom nekom vlastitom profesijom. U tom trokutu se, kako se govori, donose mnoge odluke, pogotovo one kadrovske, a onda se s njima ide pred stranačka tijela koja ih trebaju potvrditi. Ako im se nitko ne protivi,  onda sve prođe bez problema. Usudi li ih se, međutim, netko dovesti  u pitanje, dolazi do žučljivih rasprava, svađa i uporabe teških riječi.

Tako je svojedobno Milanović izbacio Komadinu sa sjednice Predsjedništva stranke nakon što je postavio pitanje hoće li se raspravljati o Bandićevu isključenju. I Bernardiću su upućene teške riječi i uvrede (od Milanke Opačić, ali i samog Milanovića), kada je zatražio objašnjenje zašto mu je oduzeta kandidatura za zagrebačkog gradonačelnika. No, osim izravno, nerijetko se Milanovićevi protivnici pokušavaju difamirati i kroz medijske spinove. Tako su neke tiskovine, u vrijeme kada je tadašnji predsjednik Sabora Boris Šprem obolio, plasirale informaciju da Komadina želi zasjesti na njegovo mjesto. Nisam lešinar, niti bih gradio karijeru na nečijoj nesreći ili bolesti, uzvratio je tada Komadina javno prozvavši „slinavce oko Milanovića“ za te, kako ih je nazvao, medijske insinuacije kojih se ne bi postidio ni Goebbels.

Obzirom na sve ono što se dogodilo između njih, borba između Komadine i Milanovića će se nastaviti. U velikoj prednosti je trenutno sam Milanović, jer ima većinu u Predsjedništvu, ali, kako je bilo vidljivo na prošloj izbornoj konvenciji, i Komadina ima svoje adute. Očito je, također, da nije sam. Koliko je ta grupacija u ime koje istupa moćna vidjet će se već prvi prvim sjednicama stranačkih tijela. No, završni obračun između njih, dakako pod uvjetom da Vlada izdrži do kraja mandata, uslijedit će tek pri novim izborima za stranačkog predsjednika kada, po svemu sudeći, Milanović neće biti jedini kandidat kao što je to bilo prošle godine. Tada će se vidjeti i pravi odnos snaga.

Do tada ostaje status quo. Međutim, Komadinin istup je važan ne samo zbog mogućeg širenja unutarstranačke demokracije u vodećoj stranci vladajuće koalicije, nego i zbog učinaka koje bi ta odluka mogla imati i na samu hrvatsku Vladu kojoj ne bi štetilo malo više konzultacija prije donošenja nekih ključnih odluka. Autokratsko ponašanje, znamo to iz nekih drugih primjera, uglavnom završava u slijepoj ulici. U tom smislu, zbog rječnika kojim se služio i prijedloga koje je iznio, Komadinin istup ne može se okarakterizirati kao pobuna protiv Milanovića, nego je prije riječ o javnom pokušaju da se nešto promijeni u ponašanju šefa SDP-a i hrvatske Vlade, kako bi odluke koje se donose, a tiču se te stranke, ili države bile promišljenije i kvalitetnije. Promjene u vezi s tim dočekane bi s olakšanjem barem kod onog dijela stanovništva koje još ima iluzija da bi se, kada je u pitanju oporavak ove krizom već prilično iscrpljene zemlje, nešto bitno u nekom razumnom vremenskom okviru moglo popraviti.

Podijeli

Odgovori

Top