Otvaraju se vrata noćnog kluba, dočekuje vas samozvana PR-ica, prekrasna mlada dama uz riječi : „Vaš stol je treći s lijeve strane“. Upitate ju gdje je najbolja pozicija za fotkanje, jer eto želite pripremiti materijal i fotografije za skoro predstavljanje novog kluba u medijima. Eto problema, jer njezin je odgovor: „Pitat ću šefa“. Ovo je bila reakcija još jedne novokomponirane PR stručnjakinje, koje rastu kao gljive poslije kiše i svakog dana u medijima se iznenadim nekom novom. Jučer je to bila jedna ex sudionica Big Brothera, koja malo PR-ira, malo se bavi „modellingom“ (gdje nestade dobro staro manekenstvo), malo partija u klubovima i sve to obilno prati „bumeranzima“, „selfijima“ i ostalim dražestima. Vjerujem da vam je situacija poznata.
Danas se kao PR-ovci predstavljaju domaćice u klubovima (osobe koje vas upute na vaše mjesto), novinari koji su pobjegli iz medijske šume jer su doznali da je u PR-u veća lova te razni „priučeni“ likovi kojima PR jednostavno dobro zvuči i fora je reći škvadri da si PR-ovac. Nije niti čudo što su se odnosi s javnošću kao struka srozali na neviđeno niske grane. Pogledamo li kroz stoljeća (jer PR je u Americi prisutan već nekoliko stotina godina) odnosi s javnošću ozbiljna su profesija, koja osim odnosa s medijima (s čime nažalost svi danas poistovjećuju PR) zahtijeva specifična znanja i vještine poput poznavanja stranih jezika, iznimnu vještinu komunikacije, snalaženje u kriznim situacijama, pripremu komunikacijske strategije, strateško razmišljanje i djelovanje, lobiranje, pripremu raznih događanja, izgradnju imidža nekog branda ili osobe.
Ukratko, mnogo je toga i ne, nije vjerodostojno kad se neka mlada osoba, od 22 godine, s tek završenim faksom predstavlja kao PR stručnjak ili PR manager jer ona to nije. Stekla je neka znanja, ali da bi se „izbrusio“ ovaj, niti malo glamurozni posao, potrebno je puno truda, vremena, no i iskustva, kako poslovnog tako i životnog. Nije dovoljno biti zgodan, friendly i pristojan da bi se mogao nazvati PR-ovcem, potrebno je puno više. Tu su neprospavane noći zbog priprema projekata, „handlanja“ situacija sa zahtjevnim klijentima koji vas ponekad dovedu do ludila svojim željama, čestitkama i pozdravima (npr. nije im jasno zašto oni ne mogu biti Šprajcovi gosti kad neki drugi mogu) pa do rješavanja „frkovitih“ situacija kad se npr. direktor želi malo potući s aktivistima. Baš me zanima kako bi te situacije riješili mnogi već spomenuti novokomponirani „ PR stručnjaci“.
Vjerujem da će se neki od njih razviti u sjajne komunikatore, što im od srca želim, jer PR doista nije „lupanje“ selfija i osmjehivanje na domjencima, ispijanje šampanjca i širenje euforičnog veselja. Jako mi je žao što se ova, kod nas prilično mlada struka, još nije kvalitetno isprofilirala, što ćete i sami vidjeti bacite li pogled na razna „priopćenja“ bez glave i repa, mahnitanja na eventima u već poodmakloj fazi histerije, jer ne ide sve kako treba ili reportažu o jednom našem nacionalnom parku iz kojeg pršti cvijeće i leptirići, a kad tri dana kasnije osvane krizni članak, ta PR-ica (ex novinarka) nažalost ne reagira jer ona, zaboga, piše lijepe priče.
Svaka čast kolegama koji odlično rade svoj posao, trude se educirati mlade snage i ulažu puno truda ne bi li promijenili percepciju odnosa s javnošću, no bit će to rudarski posao, a hoće li uroditi plodom vidjet ćemo.
Autor poznat redakciji
