Još prije nekoliko godina promjena posla bila je gotovo statusni simbol ambicioznih profesionalaca. Posebno među mlađim generacijama bio je veći broj stručnjaka koji su češće mijenjali poslodavca i svoje radno mjesto u svrhu napredovanja, dok su drugi pak gradili reputaciju u sigurnom okruženju jedne firme. Tu se nekako u poslovnom rječniku pojavio izraz job hopping – strategije u kojoj zaposlenik svakih nekoliko godina mijenja poslodavca kako bi brže napredovao, dobio veću plaću i/ili stekao raznovrsnije iskustvo.
Danas, međutim, sve češće čujemo potpuno suprotan izraz – job hugging. Riječ je o trendu u kojem zaposlenici ostaju na istom radnom mjestu dulje nego što bi možda željeli. Ne zato što su potpuno zadovoljni, nego zato što im se čini sigurnije zadržati postojeći posao nego riskirati promjenu.
Strah od nesigurnosti jači je od ambicije
Nažalost, ne možemo zaključiti ništa drugo nego da je jedan od glavnih razloga za ovu promjenu mentaliteta upravo osjećaj nesigurnosti. Inflacija, rast životnih troškova, nestabilno tržište rada i česte vijesti o otkazima u velikim kompanijama utječu na način na koji zaposlenici planiraju karijeru. Stvorila se i neka nova psihologija rada, okruženje u kojem mnogi zaposlenici razmišljaju pragmatično, smatrajući da je bolje imati stabilan posao nego riskirati neizvjesnost.
I što se događa? Zaposlenici rade korektno, izbjegavaju konflikte i rijetko agresivno pregovaraju o uvjetima rada. Ne žele riskirati reputaciju “teškog zaposlenika”, jer u nesigurnim vremenima stabilnost često postaje važnija od ambicije.
Paradoks karijere: promjena posla često znači veću plaću
No ironija je u tome što tržište rada često nagrađuje upravo suprotno ponašanje.
Brojna istraživanja tržišta rada već godinama pokazuju zanimljiv obrazac: zaposlenici koji povremeno mijenjaju poslodavca nerijetko brže povećavaju svoju plaću od onih koji ostaju u istoj organizaciji dugi niz godina.
Na primjer, osoba koja ostane u istoj tvrtki deset ili petnaest godina može postupno napredovati kroz interne povišice, prosjek je 3-5 % svake 2 godine. No zaposlenik koji u istom razdoblju promijeni 2 ili 3 poslodavaca često dobiva veće skokove u primanjima. Ako pretpostavimo da mijenja posao na bolje, odnosno da kod svake promjene poslodavca zaposlenik pristaje na plaću koja je 10 do 15% viša od njegove dotadašnje plaće.
U takvim slučajevima razlika može dosegnuti i 30 do 50 posto veću plaću u korist onih koji su se odlučili na promjenu posla. Razlog je relativno jednostavan: tvrtke su često spremnije ponuditi konkurentnu plaću kako bi privukle novi talent nego značajno povećati primanja postojećim zaposlenicima. Pomalo žalosno, ali istinito.
Zašto onda ljudi ipak ostaju?
Odgovor nije samo ekonomski, nego i psihološki.
Promjena posla znači ulazak u nepoznato: novu organizacijsku kulturu, nove kolege, nove očekivane rezultate. U razdobljima kada gospodarstvo djeluje nestabilno, mnogi zaposlenici procjenjuju da taj rizik jednostavno nije vrijedan potencijalne “nagrade“ u pogledu veće plaće ili većeg broja slobodnih dana.
Osim toga, promijenila se i percepcija stabilnosti. Generacije koje su karijeru započele u vrijeme financijskih kriza, pandemije i globalne neizvjesnosti često imaju snažniju potrebu za sigurnošću nego generacije prije njih. Za njih stabilno radno mjesto nije nužno znak stagnacije, ponekad je to znak racionalne odluke.
Nova faza karijernog razmišljanja
To ne znači da je era promjena poslova završila. Mobilnost na tržištu rada i dalje ostaje važan alat za razvoj karijere. No čini se da ulazimo u fazu u kojoj zaposlenici pažljivije važu rizike i koristi. Između ambicije i sigurnosti mnogi danas biraju, barem privremeno, sigurnost.
Upravo zato fenomen job hugginga govori više o širem društvenom raspoloženju i stanju društvenih i tržišnih promjena, nego o samim karijerama. On pokazuje da u razdobljima nesigurnosti čak i visoko kvalificirani profesionalci počinju razmišljati konzervativnije. A to je možda i najveća promjena u svijetu rada posljednjih godina.
