U prethodnom tekstu Obnovljivi izvori energije – 4 zablude i jedna istina naveli smo zablude i istine u vezane za iskorištavanje obnovljivih izvora energije. Objasnit ćemo detaljno kako zapravo stoje stvari u Hrvatskoj i što trebate uzeti u obzir ukoliko ste „ušli u biznis“ obnovljivih izvora energije.
Zabluda broj 1 – Dostupna se velika poticajna sredstva za investicije u iskorištavanje obnovljivih izvora energije.
Većina ljudi razmišlja o pokretanju projekata u području obnovljivih izvora pretpostavljajući da se taj segment ulaganja uvelike potiče i da je moguće dobiti sredstva iz EU fondova za njihov razvoj i realizaciju. Međutim, izgradnja energetskog postrojenja koje koristi obnovljive izvore se ne potiče na način da se osiguraju financijska sredstva za izgradnju postrojenja, već se sustav poticanja ogleda u otkupu električne energije od povlaštenih proizvođača, a taj proces nastupa tek nakon završetka izgradnje, odnosno stavljanja postrojenja u pogon i stjecanja statusa povlaštenog proizvođača za čiju proceduru je potrebno vremensko razdoblje od cca 18 mjeseci.
Zabluda broj 2 – Lako je naći strateškog partnera, odnosno investitora u projekte iskorištavanje obnovljivih izvora energije.
Proces traženja investitora, pregovora s investitorima i odabira investitora dugotrajan je i zahtjevan proces. Iako vlada opće mnijenje da je sektor obnovljivih izvora najperspektivniji sektor, investitori su ipak jako oprezni i teško prihvaćaju i male rizike projekata. Kako bi se investitori zainteresirali za projekte, potrebno je unaprijed pokriti sve aspekte vezane uz dobavu sirovine, tehnologiju, kupce, kako električne tako i toplinske energije, pa čak osigurati i kredite za investiciju. Inozemni investitori sumnjičavi su i prema stabilnosti feed-in sustava premda on spada u rizik zemlje te nositelji projekata na njega ne mogu ni utjecati. Zato je u ovakvim situacijama nužan angažman državnih institucija koje bi trebale stati iza nositelja projekta kako bi uvjerile inozemne investitore da se radi o sigurnim oblicima ulaganja.
Zabluda broj 3 – Nisu potrebna velika financijska sredstva za početak ulaganja.
Svatko onaj tko misli da su za projekt izgradnje energetskog postrojenja dovoljni dobra lokacija, veliki trud i upornost, uvelike se vara. Samo do faze dobivanja lokacijske dozvole za energetsko postrojenje potrebna su velika financijska sredstva. Da stvar postane jasnija dovoljno je da se navedu troškovi aktivnosti kao što su izrada projektno-tehničke dokumentacije za dobivanje lokacijske dozvole, stjecanje elektroenergetskog odobrenja i druge konzultantske usluge i administrativne procedure, a kad se tome pridodaju troškovi pregovora s investitorima te troškovi odabira adekvatnog tehnološkog rješenja, uložena sredstva mogu dosegnuti i iznos od 1-2 milijuna eura a da se nije ni krenulo s izgradnjom postrojenja.
Zabluda broj 4 – Najvažnija stvar je imati zemljište na dobroj lokaciji za iskorištavanje obnovljivih izvora energije.
Iako je, sa stajališta blizine i dostupnosti sirovine, lokacija jedna od bitnih čimbenika za projekt izgradnje postrojenja za korištenje obnovljivih izvora, ona sama po sebi nije dovoljna budući da je potrebno ispoštovati i cijeli niz drugih uvjeta kao npr. mogućnost priključka na elektroenergetsku mrežu, koji, kao što je prethodno navedeno, zahtijevaju značajna financijska sredstva, znanje i iskustvo.
Istina broj 1 – Proces stjecanja statusa povlaštenog proizvođača je dugotrajan, kompliciran i, prema mišljenju većine potencijalnih investitora, nejasan i rizičan.
Da se radi o dugotrajnom i kompliciranom procesu dovoljno je navesti činjenicu da tijekom dobivanja brojnih dozvola potrebnih za konačan status povlaštenog proizvođača imate „posla“ s pet državnih institucija i tvrtki – Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (MINGORP), Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA), Hrvatski operator tržišta električne energije (HROTE), Hrvatska elektroprivreda (HEP) i nadležna upravna tijela županija. Iako je proces zamišljen na način da ne bi trebalo biti zapreka niti rizika dobivanja bilo koje dozvole ukoliko investitor/nositelj projekta udovolji postavljenim zahtjevima, ovdje se ipak javlja jedan novi problem, a to je da nije do kraja definirano što treba predati i koja je svrha predanog dokumenta. Prošla su vremena kada se nisu smjela postavljati pitanja i kada se ljude, bez argumenata, moglo tražiti da dostave određene potvrde i analize, i zatim ih poslati doma bez informacija da čekaju dok se njihov slučaj ne riješi.
Da bi se na adekvatan način ispunili zahtjevi koji su, u današnja vremena, stavljeni pred nositelje projekata koji žele steći status povlaštenog proizvođača, nužno je da taj nositelj dobije adekvatne informacije o zahtijevanom sadržaju, te da zna i samu svrhu dokumentacije i materijala koje mora dostaviti. Da bi bilo jasnije o čemu je riječ, dat ćemo jedan primjer:
Prilikom predaje zahtjeva za prethodno energetsko odobrenje za izgradnju postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije potrebno je predati i dokument pod nazivom Preliminarna analiza opravdanosti izgradnje postrojenja i priključka na elektroenergetsku mrežu s tehno-ekonomskih podatcima i podatcima prostornog uređenja. Međutim, ne samo da nositeljima projekata nije bila jasna svrha navedenog dokumenta, već nije definiran čak ni okvirni sadržaj samoga dokumenta. Tek nakon odlaska do državne institucije i razgovora s državnim službenicima postane jasnije što dokument treba sadržavati i čemu on zapravo služi.
Kompliciranosti procesa pridonosi i nužnost predaje dokumenata i potvrda koji su već sadržani u nekom drugom dokumentu koji nositelj predaje ili je već predao. Na primjer, sama lokacijska dozvola koja se traži prilikom predaje zahtjeva za energetsko odobrenje za izgradnju postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije sadrži podatke koji se onda traže i u nekom drugom dokumentu (npr. izvadak iz katastarske čestice na kojoj se planira izgraditi postrojenje).
Nadalje morate sami i skoro na dnevnoj bazi voditi računa da niste propustili neki rok i da niste na vrijeme reagirali i predali neki zahtjev. Nositelj projekta bi doslovno svaki dan pred sobom trebao imati hodogram aktivnosti sa svim rokovima i paziti da mu nešto ne promakne.
I, u konačnici, što se tiče samog rizika, on se ogleda u činjenici da se status povlaštenog proizvođača stječe tek nakon što je postrojenje izgrađeno i pušteno u pogon. I ne samo to, ono što se do sad za strane investitore pokazalo kao najrizičniji korak je to da se ugovor o otkupu električne energije s HROTE sklapa tek nakon potpisa ugovora s isporučiteljom opreme nakon čega je nužno uplatiti veliki dio financijskih sredstava te nakon početka izgradnje postrojenja.
Izvor www.tomislavrados.com
