U 8.05 jutros zvonjenje na ulazna vrata, jurim i u pidžami otvaram, kad ono- dva mlada policajca. Kažu: „Vi ste gospođa Andrea Latinović“? Odgovaram da jesam, šokirana, a i neugodno mi je, jer sam u intimnom rublju. Ne zna se je li neugodnije njima, ili meni, a onda mi jedan od njih stidljivo kaže: „Gospođo, imamo nalog za Vaše privođenje“. Molim????? O čemu se radi, pitam ih, uopće ne shvaćajući jesu li došli po mene zato jer sam građanka, ili novinarka, ili su sve spojili u jedno. Kažu da mi ne smiju reći, samo pokazuju nalog za moje privođenje, ali izdaleka, ne smiju mi ga dati ni u ruke. Objašnjavam im, još u nevjerici, da moram barem znati o čemu se radi, šturo odvraćaju da sam svjedok u jednom predmetu, na što počinjem vikati (njima sve neugodnije): „Vi privodite svjedoke??? U čemu sam to svjedok? Ne smijete mi reći, a ja moram ići??? Pa možete me privesti zbog bilo čega, da sam svjedočila nekoj krađi, ubojstvu, dečki, što vam je???“ Oni pristojno kažu: „Gospođo, požurite, moramo Vas prvo odvesti u VII Policijsku postaju Trešnjevka, a potom na ročište na Općinski kazneni sud, već je 8.15. Znate, imali ste sreće, mogli smo doći po Vas u 6 ujutro“. Strašno im je neugodno, ali rade svoj posao, ne krivim ih ni za što. Ja i dalje u pidžami divljam i vičem: „U redu, uđite u stan, dajte mi da se spremim, ne mogu polugola ići na policiju i sud!“, oni pristojno govore: „Samo vi dajte, pričekat ćemo“. Ne žele ništa ni popiti, ni kavu, ništa ne smiju, kažu, na dužnosti su. Ja i dalje ne vjerujem, kuham kavu, oni sjede u susjednoj sobi i gledaju u pod. Ponavljam, bili su predivni, prepristojni i uviđavni, a ja se spremam, pijem kavu i imam monolog u kojem spominjem i oca i mater i vlast i oporbu, vrištim kao kočijaš, prolaze mi kroz glavu slika da su susjedi vidjeli kako policijski automobil dolazi pred naš ulaz i pretpostavljaju, baš zato što sam novinarka, da idu po mene. Jer, u mojem ulazu žive uglavnom umirovljenici, oni koji plaćaju sve na vrijeme i fini su ljudi- normalno, na koga se moglo sumnjati, negoli na prokletu novinarku?
Ja nisam kriminalac!
Dok jadni zbunjeni dečki sjede i slušaju polugolu ženu kako psuje sve po spisku (da su došli u 6 ujutro, moguće bi me i fizički odvlačili), u meni se, kao u pravom, potlačenom Hrvatu javlja teška pobuna, udružena s bijesom neslućenih razmjera. Sada su mi krivi svi- od HDZ-a, preko Kukuriku, Ruže Tomašić, EU, a najbjesnija sam na sudstvo. Začudo, na policiju- ne. Oni doista samo rade svoj posao, provode sudski nalog. I u tom trenutku, podivljam do kraja i kažem: „Dečki, za ime Božje, ja nisam kriminalac, ostavite me ne miru, pustite me da se spremim na miru, ja ću se odmah javiti na sud i pitati o čemu se radi, kada mi vi već ne smijete reći, odmah, vjerujte mi, molim vas“. Nesigurno me pitaju imaju li moju riječ, zovu svog nadređenoga i objašnjavaju (izašli iz stana u tom času, vjerojatno kažu ovdje je histerična žena, nemojte da ju odvodimo silom) situaciju, zatim se vraćaju i mole me da se odmah javim sudu i riješim to s njima. Obećavam im, ispraćam ih i zahvaljujem do neba, usput im napomenuvši kako u „ovoj državi sigurno ima velikih lopova, ubojica i krimosa koje treba hapsiti, a ne mene, običnu građanku“. Odlaze bez pozdrava, vjerojatno su se poslije složili da sam, ili luda, ili neviđeno uporna. Ili opet oboje.
Da skratim priču: zovem na sud, broj koji su mi dali čim su otišli, na sudu mi kažu da mi ne mogu reći o čemu se radi, ni u kojem sam ja to predmetu svjedok i neka dođem što prije. Dobro, teatar apsurda nastavlja se i dalje, jurim u Općinski kazneni sud, konačno se dovučem do sudnice, pokucam, sutkinja u tom trenutku slobodna, zgodna, uređena, hladna. Odmah s vrata kažem tko sam i pitam zašto sam ja to svjedok, mogu li konačno doznati, dosta mi je svega, umorna sam od stresa i živaca koji mi rade sto na sat. I onda- hladan tuš. Prije točno tri godine ukraden mi je mobitel, što sam uredno prijavila. Osam mjeseci nakon toga policija ga je pronašla (završio je čak u Španjolskoj???) i vratila mi ga, uredno sam ga preuzela, potpisala, ima tome već godina i pol dana, već sam i zaboravila da sam uopće imala taj mobitel. Zašto policija nije obavijestila sud da je taj predmet riješen, pojma nemam, ali policija ima preča posla u ovoj državi, negoli se baviti idiotskim komadom tehnike. Čak sam poslije dobila i rješenje s karlovačkog suda da je održano ročište (mimo mene), na kojem je taj koji je maznuo mobitel svjedočio, nije ni to više važno. Vrlo nervozno objašnjavam sve to sutkinji i inzistiram da mi i dalje objasni zašto policija privodi- mene, oštećenu i još svjedoka? Ona s visine, kao da ima posla s nižim bićem, odgovara da se privode i svjedoci kada se ne odazivaju na ročišta. I da me policija tražila tri puta, navodi datume, još od prije godinu, dvije pa sve do zadnjega, kaže da je naredila i terenski obilazak zgrade (!!!), da su policajci razgovarali s mojim susjedima, koji su potvrdili da živim godinama na toj adresi. I još mi prijekorno kaže: „Zašto ne preuzimate sudske pozive?“. Odgovaram joj da sam osoba koja preuzima svu poštu i pitam je kako je moguće da me baš sva tri puta policija nije našla, da sam uredno zavedena u svim kompjuterima u kojima i drugi građani, da sam, kakva ironija, ja oštećena i da je već odavno predmet riješen (policiji čestitke i ovoga puta), ali da očito sudstvo ne funkcionira baš najbolje. Ledeno mi dodaje kako sam dobila mjeru trajnog privođenja, pojma nemam što je to. Gleda me preko oka, vidim da joj nisam simpatična, ali nije ni ona meni pa smo kvit. I dalje inzistira kako ja ne primam poštu, na što joj odbrusim da ja plaćam uredno sve, od režija do kartica i kredita, da me uvijek našao tko god je htio, a i koga ja nisam htjela da me nađe i da se mene ne tiče što sud nije dobio od policije obavijest da je taj j….. mobitel već odavno nađen, a sve stavljeno ad acta. Ne sviđa joj se što joj proturječim, ali tvrda sam; zaista mi je dosta svega. Opominje me da budem pristojna, na što joj ja uzvraćam: „Hoćete li sljedeći put, ako se kojim slučajem ne odazovem, poslati specijalce?“. Ona prešućuje, vidim da bi me najradije šutnula nogom iz sudnice i onda procijedi: „Zakazujem vam novo ročište 14. svibnja u 9“. Molim??? Trezveno joj kažem: „Sutkinjo, ja sam sada ovdje, dajte da odmah riješimo taj nesretni mobitel, dat ću vam izjavu i sve što treba, da uštedimo Vaše i moje vrijeme, što ako toga dana neću moći doći, a sada sam ovdje?“. Ona odvraća da ne može, mora poštivati zakone. I ispraća me uz riječi da provjerim što mi je s poštom i pošiljkama. Ma nemojte; zanimljivo, kako me to pronađu Elektra, HEP, American Express, Zagrebački holding, svi živi i neživi, kako to da uredno podižem pošiljke koje mi dolaze City Expressom, a baš ovdje, kada je riječ o dostavi na kućnu adresu, eto, ne nađoše me. Pa tako tri puta. A nisam odselila.
Mi smo umorni, revoltirani i bijesni
Nisam više bijesna, revoltirana sam, umorna i sita od svega i svih paradoksa u ovoj nesretnoj državi. Jedna sam od onih štreberskih tipova koji sve plaća na vrijeme (osim u iznimnim situacijama); kada kasnim s plaćanjem kartice, zovem u njihovu službu i prijavljujem sama svoje kašnjenje, uredno plaćam poreze, od godišnjeg, do onog za automobil, a to što sudstvo i policija nisu koordinirani pa se prelomilo oko kretenskog mobitela, a ja ispala kolateralna žrtva birokratskog kaosa u ovoj državi, zašto bi se mene sve to trebalo ticati??? Nije li nam svima dosta pokušaja preživljavanja u ovoj kafkijanskoj državi, u kojoj po obične građane dolaze ujutro (koja privilegija, dođoše dva sata kasnije!), sramoteći ih pred susjedima, a dokazane lopine i gnjide svih vrsta mirno hodaju, piju kavu, jer im se živo fućka, znaju da im se ništa neće dogoditi. Neću više plaćati račune na vrijeme, neću više poštivati ništa, vidim da se to ne isplati. Znam, da, zakon je jednak za sve, bila ja čistačica, novinarka, ili predsjednik države. Doduše, sumnjam da bi predsjedniku banuli u 6 ujutro doma, ali govorim načelno. Presita sam od toga da stalno stradavamo mi, mali ljudi, od nabijanja poreza koje opet plaćamo mi mali ljudi, dok razni dileri, utajivači poreza i mafioze voze jahte i dobre aute, a mi krpamo od prvoga do prvoga. Ne želim strahovati od države u kojoj živim i zbog vlasti koja jest, sasvim je svejedno koja je. Dosta mi je toga da se novac nas, poreznih obveznika troši na idiotarije poput ove moje, a da birokracija jede državu. Ne zanimaju me više ni jedni izbori, sve je to isto. I nije istina da su zakon i pravda u ovoj državi jednaki za sve; to definitivno nije istina. PravDA za sve???
