Iako je još toplo i teško nam se prebaciti na teške teme, stanje u pravosuđu vječna je tema o kojoj stalno treba govoriti, posebno jer pravna (ne)sigurnost u državi utječe na sve segmente društva, života, posebno poslovanja. Zbog toga bi čovjek pomislio da je stvarno, a ne samo deklarativno sređivanje stanja u pravosuđu, jedan od temeljnih prioriteta političara, kojima su u gotovo 30 godina društveno-političkih promjena i stvaranja vlastite državnosti, samo puna usta sređivanje stanja u pravosuđu.
Da se razumijemo, nema države gdje je pravosudni sustav savršen, ali razvijene države kojima i sami želimo pripadati, anomalije u pravosuđu su iznimke koje se primjećuju, kritiziraju i kažnjavaju, a ne pravilo. Ako ne pravno, važno je da u takvim državama izvrsno funkcionira i moralna odgovornost, pa već i na samu osnovanu sumnju počinjenih nepravilnosti, političari se sami povlače s pozicija, a često i potpuno iz politike. Takve države su ujedno i društveno i gospodarski uspješne, pa je i korelacija između tih odnosa vrlo jasna.
Najgore je što je već duže vrijeme evidentno da se za veliku većinu građana zakoni striktno i strogo primjenjuju, a da manjina radi što im padne na pamet i to nekažnjeno prolazi ili su tek blago kažnjeni. Dakle, potpuno mi je neshvatljivo da pravosuđe može tolerirati povredu privatnog vlasništva koje je Ustavom zajamčeno, pa se tako netko može useliti netko u vaš stan, a da ga ne možete izbaciti.
U Hrvatskoj je moguće voditi sudski spor koji traje duže od radnog vijeka suca. Postoje slučajevi osoba koje učestalo krše prometne propise, a da nikad nisu bili ozbiljnije kažnjeni iako su više puta uhvaćeni u počinjenju najtežih prekršaja ili kaznena djela. Postoje i oni koji kradu i u tome su uhvaćeni i pravosudni sustav je prema njima izuzetno blag, osobe koje zbog rupa u zakonu vješto izbjegavaju pravosudni sustav i iz drugih država se smiju svima onima koji pošteno rade i stvaraju. Postoje političari koji javno lažu i obmanjuju javnost, koji dokazano čine prekršaje i malverzacije zbog kojih bi „obični“ građani bili kažnjeni ili išli u zatvor, a ne bili nagrađeni mjestom u Saboru.
Političari i diplomati koji godinama nekažnjeno šire rasnu i druge vrste mržnje, političari koji daju predizborna obećanja, a iako nisu ispunili ni prethodna obećanja ponovno dobivaju izbore i oni koji koriste svoj položaj za pribavljanje vlastite koristi, a da za to nisu kažnjeni. Zato se među građanima i proširila paradigma – ukrao je, ali bar nešto i učinio. I to je društveno i pravosudno prihvatljivo????!!!!!!
Promijeniti način razmišljanja i potaknuti odgovornost
Postoji dio poduzetnika, ali i neki lokalni moćnici koji će zagraditi pristup plaži iako je to najvišim pravnim propisom – Ustavom, strogo zabranjeno, političari koji su Zakonom o koncesijama dopustili da se pod izlikom uređivanja plaža zapravo omogući naplata mora koje ne može biti u nečijem vlasništvu.
Postoje i okalne uprave koje biraju kojim gostima će dopustiti ili zabraniti ulazak u gradove kao što je to slučaj s nekim gradovima koji ne žele organizirani dolazak umirovljenika autobusima, dijela (na sreću sve manjeg dijela) poduzetnika koji uzmu robu ili usluge i to ne plate i uopće ih to nije briga, jer znaju da će uz spretnog odvjetnika i nekog neefikasnog suca taj slučaj otići u zastaru. Oni svjesno krše propise i znaju da je kazna manja nego da plaćaju određenu uslugu.
Dio ugostitelja (čast većini izuzetaka) koji svašta traže od države, a jednako tako varaju tu istu državu i prijavljuju manji promet, ne izdaju račune, ne prijavljuju osoblje, pa do toga da unatoč silnim potrošenim novcima i godinama, još uvijek dobrim dijelom nisu sređene zemljišne knjige i katastar, koji su daleko od toga da su usklađeni! I takvih primjera ima još i teško ih je sve i nabrojiti.
Pravda nije dobra i za sve jednaka
Rezultat je isti – dojam „običnog“ čovjeka, je da nema baš previše pravde u pravosudnom sustavu i da onaj tko ima moć i/ili novca može što želi, a svi ostali itekako su u dosegu pravde i pravosuđa. I to je loše ne samo za razvoj društva i države, nego pogubno za razvoj gospodarstva.
I da se razumijemo, iako su ti svi pobrojani slučajevi u manjini, jer velika većina građana, većina poduzetnika i dobar dio političara, posebno onih nove generacije, pošteno, predano i odgovorno obavljaju svoj posao i itekako su pod udarom pravosudnih vlasti, ali i bez toga sami svjesni odgovornosti koje imaju prema drugima, sebi i državi u kojoj žive i rade. Ali dopuštanje manjini da radi što hoće, nepravedno mijenja sliku o zemlji i smanjuje joj investicijske mogućnosti i potencijale razvoja.
I upravo zbog toga i samo želje da se to promijeni i bude bolje i drugačije i da se takve stvari ne toleriraju te da zakon bude za sve jednak, dižem svoj glas protiv takvih nepravilnosti.
Pred izbore – opet bez nužnih promjena
I dok traju rasprave o poreznom sustavu koji bi (valjda) trebao pojednostaviti i pojeftiniti poslovanje u Hrvatskoj, a koji se godinu dana uoči izbora ponovno prilagođava glasačima, a ne stvarnim potrebama društva i poduzetnika, ostaju još brojna pitanja i stvari koje treba riješiti kako bi došlo do značajnog pomaka u ubrzanju rasta industrije, proizvodnje, izvoza, većoj efikasnosti u korištenje resursa i produktivnosti, većoj zaposlenosti, upotrebi novih tehnologija, stvaranju proizvoda više dodane vrijednosti i općenito ubrzanog rasta gospodarstva.
Problem prereguliranosti
Druga vrsta pravosudnih problema je prereguliranost. I dok ponekad rupe u zakonima omogućavaju malverzacije, što se razvoja tiče, veliki problem je prereguliranost.
Više od ¾ poduzetnika u Hrvatskoj smatra da zakoni i prereguliranost u Hrvatskoj, značajno otežavaju poslovanje tvrtki. Posebno je zabrinjavajući podatak da ako se uspoređujemo sa zemljama u bližem okruženju, čak trećina poduzetnika u našoj zemlji smatra da se učestalije susreću sa zakonskim ograničenjima, nego u ostalim zemljama. Ipak, znatno je pozitivniji imidž poduzetnika u Hrvatskoj, nego u ostalim zemljama regije, što je iznenađujuće, ali dobro.
Možemo i moramo drugačije i bolje
Ima se tu još puno toga za reći i iznijeti primjera, ali nije intencija kritizirati, nego ukazati, prikazati i potaknuti na promjene. Rješenja je puno, kao i mogućnosti kako sve to promijeniti i tu se ne treba puno otkrivati topla voda…
Od onih temeljnih rješenja i stvarne želje da se naprave promjene, do primjene nekih iskustava koji znatno mogu smanjiti zatrpanost sudova, najčešće i predmetima koji se mogu rješavati i npr. postupcima mirenja, ali i specijaliziranim sudovima koji neki jednostavan i spor manje vrijednosti mogu riješiti u samo nekoliko minuta.
Da ne kažem da je postupke moguće znatno pojednostaviti, ubrzati digitalizacijom i povezivanjem baza svih pravosudnih i interesno uključenih tijela, a sustavu i onima koji u njemu rade omogućiti sve da rade brzo, efikasno i pravedno. Tko tako ne radi, ne bi trebao ni raditi u sustavu, a to treba vrijedi za sve u zemlji.
I sve to, kao i ovaj tekst, ali i mnogi drugi, nastali su iz samo jednog razloga – nemam drugi grad ili zemlju u koju se mogu i želim sakriti i pobjeći, niti to želim, nego samo jednostavno želim živjeti u zemlji koja zaslužuje da stvari budu drugačije, bolje i da svi živimo u sretnijem i pravednijem društvu… I to bez razmišljanja da je to utopija.
Autor:
