Ovo se zove populizam: «ne, nećemo dozvoliti da naši ljudi krvare na ruke onih u Bruxellesu». Kome pripisati izjavu? Nekoj od lokalnih strančica u Hrvatskoj u shoppingu ideje kojom će omamiti birače? Mađarskom premijeru u borbi s realitetima financijske situacije u zemlji? Predizbornoj kampanji u Francuskoj? Euroskeptičnom ekscentriku s Otoka koji isto ne zna što hoće ali to hoće odmah?
Najnovija varijacija na temu pripada kljunašu čudnovatom nizozemske politike Geertu Wildersu, lideru stranke PVV, poznatije van svog domaćeg bunjišta nakon što su Wilders i bratija otvorili web-site tražeći od Nizozemaca dojavljivanje o nepodopštinama alochtonen , sugrađana stranog porijekla, i to u oduzimanju prostora za parking starosjediocima, otimanju posla, remećenju javnog reda i mira. Wildersa bi se gledalo kao još jednog političkog redikula da njegov glas nije presudan u nizozemskoj manjinskoj vladajućoj koaliciji. On joj drži zaleđe. Zato je premijer mudro izbjegavao otvoreno osuditi rasistički egzibicionizam Wildersova web-sitea plašeći se gubitka potpore stranke koja formalno nije u Vladi ( jer je to ipak nekakva odgovornost ) ali je obećala držati joj zaleđe.
No, kada je Vlada počela raspravu kako srezati proračun, odnosno (budimo prizemni) kako se protegnuti prema pokrivaču, Wildersu su narasli rozi, povukao je podršku u žustrim pregovorima koji traju valjda sedam tjedana iza zatvorenih vrata Katshuis i izjavio da ništa od deset milijardi uštede. Neki će ga zato obožavati: u Nizozemskoj je veoma razrađen a primjereno tome i učestalo zloupotrebljavan sustav socijalne države. I druge stranke koriste ovu situaciju za dobivanje ustupaka mada niti jedna nije išla kao Wildersova. Stanjeni nacionalni proračun trebao bi dogodine vratiti nizozemske državne financije u dozvoljene granice.
Granice je prihvatila i nizozemska vlada, one čak u sebi nose, kao skup kriterija – maksimalno tri posto BDP-a proračunskog deficita i 60 posto javnog duga – ime južnog nizozemskog grada, Maastrichta. One će vrijediti za Nizozemsku čak i da joj je Wilders premijer. Problem Nizozemcima jeste da , kao i druge članice eurozone i jer su se tako dogovorili, izglasali i obavezali, moraju podastrijeti nacrt proračuna do kraja mjeseca, naravno «Bruxellesu», na procjenu Europskoj komisiji i uvid ostalim članicama monetarne unije. Wildersu odgovaraju raniji izbori na jesen jer mu stranka dobro stoji, što je zemlji gore njoj bolje budući da snagu crpi iz nezadovoljstva. Redovna ispitivanja javnog mnijenja daju joj više zastupničkih mjesta nego danas. Njegova će se kampanja, već je obećao, voditi «protiv eura i Bruxellesa» i, naravno, protiv «tri posto».
I poslovično se škrtim Nizozemcima izgleda može prodavati rasipnost kao i iluzija da će nacionalni dug i recesija nestati vrate li se guldenu. Međunarodni monetarni fond – on, naravno, nije «Bruxelles» – i njegov monetarni i financijski odbor taman su objavili da eurozona mora zauzdati svoje dugove i staviti ih pod punu kontrolu, to će koštati sveukupan vrtoglavi iznos garancija koji se vrti oko bilijarde ( tisuću bilijuna ) eura, brojku je teško i izgovoriti. Nadalje, valja zacementirati stabilnost bankarskog sektora i hrabrije reformirati sustave. Jedna od mjera je i kresanje proračuna. U vremenima produžene krize i erodiranja socijalne države jedini koji će imati koristi od zapaljivih frazetina su Wilders i wildersi…u svim zemljama koje se muče konsolidirati proračune bez revolucije na ulicama. I, kada wildersi zasjednu na vlast, pjesma im se mijenja. Bez izuzetaka.
*************
Lada STIPIĆ – Niseteo novinarka je i stalna dopisnica Privrednog vjesnika, živi i radi u Bruxellesu. Stručnjakinja je za područja europskih poslova s naglaskom na gospodarstvo, monetarnu uniju, unutarnje tržite EU i integracije u EU… čime se svakodnevno bavi dva desetljeća. Rad u Bruxellesu opisuje kao “Švedski stol” gdje svi imaju pristup informacijama, vještina je detektirati, izabrati i obraditi pravu. Dobitnica je nagrade “Robert Schuman” za kolumnu “Bruxelles a la carte” u Eukonomistu.
