Druga je strana te priče strateško opredjeljenje države. Nužno je da država može sama prehraniti svoje stanovništvo ili barem biti što bliže tim proizvodnim količinama. Strateške grane države nikada nisu profitabilne, ali su od posebnog interesa za državu, i to nije u sferi tržišne ekonomije.
Tako primjerice Europska unija dio svojih viškova izvozi, a dio čak uništava da bi se zadržala cijena koja je isplativa njihovim seljacima. Ipak, postoji i značajna razlika. Dočim je krajem 80-ih godina proračun za zemljoradnju iznosio čak 70 posto proračuna EU, sada je to 50 posto, s tendencijom smanjivanja cijena i dovođenja cijena u razumne okvire.
888,750 tona pšenice ove godine
Da moramo subvencionirati poljoprivredne proizvode, poznata je činjenica. Ali u Hrvatskoj ove godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, proizvodnja pšenice raste za tri posto a proizvodnja zobi porasla je za dva posto u odnosu na prošlu godinu.
Ove je godine prema zavodu za statistiku u Hrvatskoj proizvedeno 888.750 tona pšenice na površini od 197.500 hektara. Proizvodnja zobi porasla je na 66.650 tona ukupnog priroda sa zasijanih 21.500 hektara.
Treba naći mjeru
Pitanje je zašto seljaci forsiraju te kulture, a ako je odgovor lakša obrada, pitanje je zašto Vlada nastavlja s istim cirkusom svake godine i otkupima prekomjernih količina potiče takvo ponašanje.
Stanovnici gradova svjesni su da im kruh na stolu „prave” seljaci. Ali i oni bi trebali postati svjesni koliko nerazumno forsiranje kulture koja očito stvara višak stoji stanovnike gradova.
