Dosta vam je svega i imate osjećaj da nikada prije niste bili toliko natrpani poslom? Razlog možda ne leži u stvarnoj opterećenosti poslom.
Sindrom izgaranja dobro je poznat i raširen pojam. Toliko, da sama njegova prisutnost ukazuje kako nešto ozbiljno nije uredu.
Diljem svijeta provode se istraživanja u kojima se zaposlenici žale da su previše opterećeni poslom i da to utječe na njihov privatni život.
Pomislili biste da smo sve više zaposleni naprosto zato jer imamo više posla. Međutim, analize pokazuju da to nije točno!
Ukupna količina posla kao i broj radnih sati na području Europe i SAD-a nisu se bitno mijenjali zadnjih desetljeća. Upravo suprotno: za razliku od prethodnih generacija, roditelji danas provode više vremena sa svojom djecom.
“Ključna je promjena u posljednjih 50 godina da žene rade puno manje neplaćenog posla, a daleko više plaćenog, dok muškarci rade nešto manje plaćenog posla, a puno više neplaćenog”, tvrdi Jonathan Gershuny iz Centra za istraživanje upravljanja vremenom na Oxfordu.
Međutim, dodaje, ukupna količina posla ostala je ista. I ne samo to. Podaci ukazuju da ljudi koji tvrde da su najzaposleniji u pravilu to nisu.
Što se događa?
Dio odgovora krije ekonomija. S ekonomskim rastom i prihodima koji su s vremenom porasli, vrijeme je doslovno postalo dragocjenije: svaki sat vrijedi više, stoga osjećamo veći pritisak ugurati u taj sat više posla.
Istovremeno, tu je i angažiranost. Nekad davno rad je prvenstveno bio sveden na fizički rad, što znači da su postojala određena ograničenja. Niste mogli pristupiti poljoprivrednim radovima dok nisu sazrijeli svi uvjeti.
Ali u vrijeme ‘intelektualnog rada’ to se promijenilo. Službeni mailovi dolaze stalno, sastanaka je puno, sve je više stručne literature za pročitati i sve više ideja koje treba razraditi. Moderna tehnologija omogućava da sve to možete raditi i od kuće ili na odmoru.
Rezultat je, neizbježno, iscrpljenost: kao ljudska bića imamo određeni kapacitet, određenu dnevnu količinu energije i sposobnosti, a ono što pokušavamo je pretvoriti to u neograničen potencijal. Povrh toga, društvo na nas stvara pritisak da moramo ‘stići sve’, čak i ako to znači da ćemo raditi od doma. To ne samo da je teško već i matematički nemoguće.
Izloženi takvoj utrci s vremenom, stalno smo napeti. I upravo ta stalna svijest o vremenu čini nas manje produktivnima.
Ironična posljedica ‘osjećaja zaposlenosti’ je da smo uz sve moguće popise zaduženja manje produktivni. Naime, što smo zaposleniji, lošije upravljamo vremenom što znači da imamo običaj preuzeti zadatke koje ne stižemo odraditi ili dajemo prednost manje bitnim zadacima u odnosu na one ključne.
Najgore od svega, čak i kada pronađemo sat vremena ‘praznog hoda’, osjećamo se loše i mislimo da to vrijeme također moramo provesti ‘produktivno’. Tako se osjećaj zaposlenosti i produktivnosti prenosi i na ona područja života gdje mu nikako nije mjesto.
Čak i običan hobi, poput primjerice fotografiranja, sve se više pretvara u posao. Nekad ste jednostavno šetali prirodom i fotografirali. Sada osjećate da te fotografije morate čim prije objaviti na društvenim mrežama, a to s vremenom postaje ozbiljan teret.
Postoji li neko riješenje za ovu ‘epidemiju zaposlenosti’?
Za početak, svijest o tome da je naše ponašanje postalo iracionalno.
Povijesno gledano, ultimativni simbol zdravlja, postignuća i društvenog napretka bila je mogućnost da ne radimo. Danas, rad je postao pokazatelj visokog statusa. Najbolji predstavnici našeg društva obično su vrlo zaposleni. Ako ste zaposleni, to znači da ste važni!
Da bismo osvijestili koliko je to apsurdan kriterij, vrijedi promisliti o priči bihevioralnog ekonomista Dan Arielya, o bravaru kojeg je jednom prilikom upoznao:
“Na početcima svoje karijere bravar nije bio toliko dobar u svom poslu: trebalo mu je dugo vremena da otvori vrata, a nerijetko bi slomio bravu”, priča Ariely. “Ipak, ljudi su rado plaćali njegove usluge, a dobio bi i napojnicu. Kako je postajao sve bolji i brži u svome poslu, ljudi su se počeli žaliti na cijenu njegove usluge, a napojnice su počele izostajati. Pomislili biste da će svi cijeniti njegovu brzinu i spretnost, ali ne. Oni su zapravo željeli vidjeti da bravar ulaže svoje vrijeme i trud, čak i ako to znači da oni moraju dulje čekati.”
Prečesto se ponašamo jednako, ne samo prema drugima, već i prema sebi: svoju vrijednost ne mjerimo rezultatima koje ostvarujemo, već vremenom koje smo utrošili u taj rad. I zbog toga se dobro osjećamo. Ipak, blago rečeno, to nema nikakvog smisla. Možda bismo to i shvatili, kada ne bismo bili toliko prokleto zaposleni.
Izvor: BBC
MojPosao.net – Zašto imamo osjećaj da stalno nešto radimo (čak i ako to nije slučaj) http://www.moj-posao.net/Savjet/77010/Zasto-imamo-osjecaj-da-stalno-nesto-radimo-cak-i-ako-to-nije-slucaj/46/#ixzz4mXb6aefY
