Trenutno, diljem svijeta dominira model takozvane linearne ekonomije. Što to znači? Sirovine se koristi za proizvodnju raznih stvari koje se onda koriste kratko vrijeme i nakon toga završe u otpadu. I onda se treba nabaviti nove sirovine, koje se koristi za nove proizvode. Sve to škodi našem okolišu, a košta puno – i novca i energije.
Cirkularna ekonomija funkcionira drugačije. Ono što proizvodi dugog je vijeka trajanja (ili što je moguće dužega), odnosno proizvode je moguće i relativno jednostavno popraviti. A kad ih se više ne može koristiti i kad im prođe životni vijek, moguće ih je i dobro reciklirati. To znači kako se sirovine iz tih proizvoda mogu ponovno iskoristiti.
Tako nastaje puno manje otpada, puno manje štetnih emisija. Tako se štede novac i resursi.
Načelo cirkularne ekonomije može se primjeniti za sve sirovine i proizvodne procese, kako bi ih se moglo koristiti što je moguće duže – kako bi se te stvari održale u “cirkulaciji”.
U samom procesu proizvodnje moguće je smanjiti količinu resursa potrebnih za proizvodnju, primjerice korištenjem obnovljive energije, reduciranjem emisije štetnih plinova ili nastanka opasnog ili otrovnog otpada.
Što donosi reciklaža?
Cirkularna ekonomija je stoljećima posvuda u svijetu bila zapravo najnormalnija stvar. Sve se koristilo što je moguće duže, ništa se nije samo olako bacalo. Međutim, to se, ekspanzijom industrijske proizvodnje, u posljednjih 150 godina promijenilo.
Danas se cirkularna ekonomija prakticira ponajprije u tradicionalnim zajednicama poput poljoprivrednih zadruga. Čvrsto i tekuće prirodno gnojivo koristi se u proizvodnji prehrambenih namirnica.
U brojnim zemljama arhitekti sve više koriste održive građevinske materijale, one stvari koje se može proizvesti u okruženju u kojem rade. Sve više se gradi s drvetom umjesto klimatski štetnoga cementa. Građevine se mogu koristiti na dulji rok, a može ih se i sanirati – umjesto da ih se (s)ruši. A ako se građevinski materijal ponovno iskoristi, onda je potrebno manje novih sirovina. Smanjuje se i količina otpada.
Brojne materijale moguće je ponovno koristiti i to skoro bez ikakvog gubitka kvalitete. To je pogotovo moguće kod stakla ili metala. Reciklažom metala se reducira količina potrebne energije – kod aluminija i do 95 % manje energije se troši reciklažom u odnosu na dobivanje tog istog metala iz rude. Što se tiče papira, moguće ga je koristiti čak 10-25 puta. Plastiku je reciklirati teže, pomiješana je s drugim materijalima, prije svega štetnim kemikalijama.
Što cirkularna ekonomija znači za potrošače i industriju?
Kako bi cirkularna ekonomija uopće mogla funkcionirati, potrebno je sudjelovanje i potrošači, i industrija a i politike.
Recikliranje je jednostavnije ako potrošači paze na kako odvajaju otpad. A tko prilikom kupovine bira one proizvode koji traju duže – tom odlukom proizvodi i manje otpada.
Visokokvalitetna jakna od vune ili pamuka može biti skuplja od jakne od plastike. Ali zato ona traje duže, lakše ju je zakrpati. Za razliku od plastičnog otpada, prirodna vlakna mogu se kompostirati.
Takvi se proizvodi proizvode uz korištenje manje resursa, po mogućnosti i bez otrovnih kemikalija koje otežavaju ponovno korištenje njihovih materijala.
Vlade mogu kreirati zakonske okvire za funkcioniranje cirkularne ekonomije. Sve više zemalja u međuvremenu aktivno potiče recikliranje ili sprječavanje stvaranja otpada. Sve to je od koristi gospodarstva, a stvaraju i nova radna mjesta.
Po navodima WRI-ja (World Ressource Institute), diljem svijeta bi zahvaljujući cirkularnoj ekonomiji do 2030. moglo nastati oko šest milijuna novih radnih mjesta.
DW | Manager.ba
