Nakon što je Aleksandra Kolarić, bivša glasnogovornica Vlade Ivice Račana i aktualna predsjednica Hrvatske udruge za odnose s javnošću, najavila svoju kandidaturu za potpredsjednicu zagrebačkog SDP-a, predstojeća borba za čelnu poziciju jedne od najmoćnijih političkih organizacija u zemlji dobila je novu dimenziju. Vodstvo najmoćnije SDP-ove podružnice u zemlji, naime, ne donosi samo stranački prestiž, već i moć realnog utjecaja na zbivanja u stranci, što tri aktualna kandidata za to mjesto dobro znaju.
Najmlađi od njih, Davor Bernardić, posljednjih godina bio je definitivno jedna od SDP-ovih zvijezda u usponu. Mlad, obrazovan, privlačne vanjštine, dostupan medijima, sve do jeseni 2012. godine i kampanje za predstojeće lokalne izbore bio je uzoran primjer mladih snaga SDP-a, onih koji su stranci trebali osigurati kontinuitet uspješnosti. Međutim, zbog političkog soliranja i šuma u komunikaciji s Iblerovim trgom Bernardić je otvorio sezonu lova na samog sebe, a stranku stavio u nezgodan položaj.
Kao čelnik zagrebačkog SDP-a, on je formalno odgovoran za najlošiji izborni rezultat stranke u glavnom gradu od 1995. godine. Ta činjenica, zajedno s njegovim toplo-hladnim odnosom s vrhom stranke ide na ruku ostalim protukandidatima, a u konačnici bi moglo rezultirati da mladi lav dospije u politički ćorksokak.
S druge strane, aktualni ministar poduzetništva Gordan Maras pokazao se politički znatno lukavijim. Tek nešto stariji od Bernardića, Maras je akumulirao značajni politički staž i tijekom vladavine Ive Sanadera prometnuo se u jednog od najglasnijih (najotrovnijih) kritičara Vlade u Saboru. Naravno, odlaskom u Vladu svoju retoriku je utišao gotovo do mjere nezamjetljivosti, iako se, prema analitičarima, relativno dobro snašao u resoru za koji ima tek osnovne kvalifikacije. Ipak, Maras je zadržao utjecaj na terenu i u isto se vrijeme uspio distancirati od turbulencija u gradskoj organizaciji.
S druge strane, pravo je pitanje što se dogodilo s njegovim dugogodišnjim prijateljstvom s Davorom Bernardićem, odnosno, je li Marasova kandidatura znak zahlađivanja međusobnih odnosa ili je možda čak i riječ o dogovorenom, zajedničkom djelovanju?
Mirando Mrsić se pak od svih kandidata najviše odlikuje ključnom političkom vrlinom – strpljivošću. Čovjek koji je kao specijalist hematolog i jedan od pokretača Zaklade Ana Rukavina izgradio zavidnu liječničku karijeru, a kao direktor kampanje doprinio uspjehu Ive Josipovića na predsjedničkim izborima, nekoliko je puta do sada od stranačkog vrha bio preskočen u podršci za funkcije koje je po backgroundu zaslužio. Hoće li se to promijeniti?
Mrsiću, naime, uz zavidnu biografija ide u prilog i imidž radoholičara, respektabilna potpora u javnosti (iako vodi jedno od najsloženijih i najomraženijih ministarstava), otvoren odnos s „običnim“ članovima stranke te dobri odnosi s Ivom Josipovićem, ali i Zoranom Milanovićem. Međutim, hoće li mu snažne reference biti dovoljne za pobjedu, još uvijek se ne može sa sigurnošću reći.
Najbolje rješenje u politici nije uvijek i pobjedničko, no već u ovom trenutku sigurno je kako izbori donose ne samo sraz generacija i načina razmišljanja, već i izazov aktualnom stranačkom vodstvu. Eventualna pobjeda unutarstranačke opozicije Zoranu Milanoviću imala bi snažan utjecaj na daljnje djelovanje SDP-a i same Vlade u preostalom razdoblju njenog mandata.
