Hrvatska je zemlja iskrivljenih kriterija: u dnevnim su novinama upravo osvanuli plač i kuknjava nad zlom sudbinom nekoliko neupisanih učenika, po bodovima su bili debelo ispod praga. Traži se isprika i smjena resornog ministra. Nitko ni rječju nije spomenuo mlade lijenčine s jedinim zadatkom školovanja…ma ni njega nisu bili u stanju čestito zaključiti.
Nekidan je pažnju zavrijedio zaista dobar istup Splićanina s računicom koliko poreza mora plaćati. U kunu. Računica je izazvala primjerenu buru komentara i pljucanja na državu koja nemilosrdno ljušti pare. Činjenica jeste da onih 57 posto zaposlenih iz kategorije radno aktivnog stanovništva koji se vode kao radnici, usrdno plaćaju ostatku (ne)radne populacije – škole, bolnice, vrtiće, sudove, policiju, državnu upravu, diplomaciju, predsjednikov ured i premijerove zaštitare, potpore poljoprivredi, pomoć malom i srednjem poduzetništvu, pune budžete županija i općina, vraćaju državne dugove…sve stavke na koje se raspoređuje proračun. No, malo tko se sjetio statistike, proklete hrpe činjenica kako žive i rade drugi a kako mi.
Lani je stopa zaposlenosti u Hrvatskoj iznosila 57 posto. Rekordno je bila visoka 2008. godine, uoči izbijanja krize, 62,9 posto. Prema ILO klasifikaicji, radna snaga ili ekonomski aktivni dio populacije su zaposleni i nezaposleni od 15. do 64. godine. U Hrvatskoj je takvih 3,8 milijuna. Zaposleno je, prema Državnom zavodu za statistiku, 1,4 milijuna. Dva milijuna je neaktivno, mlađi jer su u školama, stariji ali i neki premladi jer su umirovljeni. Jedna računica veli da je oko 700 tisuća radno potpuno sposobnih osoba – ili skoro jedan Zagreb! – van radnog pogona. Tome se dodaje 273 tisuće registriranih nezaposlenih.
Ovih 1,4 milijuna trebaju biti glavni punjači proračuna.
Siva ekonomija se ne računa. Ona je sveprisutna, jedino se postoci ne znadu jer se stručnjacima lakše baviti svjetskim burzama i FB dionicama. Po nekim procjenama razina je skoro pa grčka, 30 posto.
Stopa zaposlenosti u Hrvatskoj za postotak je niža nego prije desetljeća. Istovremeno, europske brojke su posve suprotne od hrvatskih. Prosjek zaposlenosti u EU je 68,6 posto ili 11,6 posto više nego u Hrvatskoj. U Švedskoj postotak dostiže rekordnih 80 posto. Ideal je svaka stopa preko sedamdesetice – ukoliko zemlje žele imati održivu socijalu i standarde zdravstvene zaštite, skrbiti se o sijedećem stanovništvu ali i dobre vrtiće, javnu upravu, policiju…Preko 70 posto zaposlenosti je u Nizozemskoj ( 77), Austriji ( 75,5 ), na Cipru ( 73 )…
Najnižu stopu ima krizom rasturena Grčka, 59,9 posto – još uvijek više od Hrvatske! Da je Hrvatska u EU gledala bi u leđa svih 27 zemalja, dakle i Mađarskoj ( 60,7 ), Malti ( 61,5)., Rumunjskoj ( 62,8 ), Bugarskoj ( 63,9) i Slovačkoj ( 65,1 ).
Da li je baš tako?
Koliko ljudi radi na crno i smatra posve normalnim, čak i moralnim eskivirati zakone? I potom pljeskati naivcu je izračunao koliko usrdno daje?
Hajdemo dalje. Situacija sa zaposlenošću je, istina, povoljnija za one s fakultetskim diplomama među kojima je stopa zaposlenosti 79 posto, manje je samo u Mađarskoj ( 78,6) i Italiji 78,3). No, radnici s najnižim kvalifikacijama u Hrvatskoj službeno najmanje rade, svega 43, 3 posto…u Slovačkoj je 29,7 , Litvi 32,4, europski je prosjek 53,8 posto. Više obrazovanje garantirat će zaposlenost od 62,7 posto u Hrvatskoj, opet apsolutno najniža u našem budućem EU okružju. Najbliži su joj Irska, Grčka, Španjolska, Poljska i Mađarska udaljeni do šest postotaka. Podaci su dostupni na Eurostatovim web-stranicama koje pomaže puniti i hrvatska službena statistika.
Kada se ove brojke pridodaju pristupu uvrijeđenosti i iznenađenosti jer su lijenčine izvisile – eto slike radne Hrvatske. Na stranu što su mnogi, pogotovo žene, odavno odlučili da im se više isplati servisirati djecu i obitelj umjesto raditi za uvredljivo sitne pare ili bonove po trgovačkim lancima , ponekad i bez garancija da će tu crkavicu uopće vidjeti.
