Žene u prosjeku dulje čekaju posao, više ih je nezaposleno nego muškaraca, za isti rad dobivaju manju plaću, prosječno oko 20 posto, mirovine su im niže i velikim su djelom koncentrirane u djelatnostima koje se opisuju kao »tipično ženske«. Drugim riječima, rodna diskriminacija u Hrvatskoj uvelike je prisutna na području rada.
Žene su u daleko lošijoj poziciji i kad je riječ o rukovodećim položajima. Tako je udio žena na najvišim rukovodećim položajima još uvijek manji od 10 posto. Tek 6 posto žena na rukovodećim je pozicijama u stotinu najvećih hrvatskih tvrtki, u nadzornim odborima ima ih tek 20 posto, a tri puta manje žena nego muškaraca bavi se privatnim poduzetništvom. Što je viša hijerarhijska ljestvica, to je manje žena, iako u većem postotku završavaju fakultete.
98 posto tereta svakodnevnog obiteljskog života – njegu, brigu i odgoj djece i starijih osoba unutar obitelji – nose žene zbog čega u načelu nemaju jednake mogućnosti usavršavanja kao muškarci
Nadalje, nije nikakva tajna da se unatoč Zakonu o ravnopravnosti spolova i Zakonu o suzbijanju diskriminacije vrlo često događa da se prilikom razgovora za posao žene diskriminiraju na temelju bračnog i obiteljskog statusa – pita ih se koliko djece imaju, namjeravaju li imati djecu i udavati se i slično. Zaposlene majke koje nakon povratka s rodiljnog ili roditeljskog dopusta dočeka isto i jednako plaćeno radno mjesto mogu se smatrati sretnicama. Posebno zabrinjava to što se ženama s godinama smanjuje plaća, a spolna diskriminacija raste. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić Vjesniku kaže da je nepovoljna pozicija žena na tržištu rada usko vezana uz njihov rodno uvjetovan položaj u obitelji i društvu općenito.
32 posto svih pritužbi Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost odnosi se na područje rada
»Javna je tajna da je zloporaba ugovora na određeno vrijeme poslodavaca znatno učestalija u onim industrijskim sektorima u kojima dominiraju žene. Poslodavci su svjesni da su žene u znatno nepovoljnijem položaju na tržištu rada od muškaraca i to su spremni iskorištavati u svoju korist«, kaže pravobraniteljica. Dodaje da je zbog inherentne nejednakosti rodnih uloga unutar obitelji ženama (a posebno onima niže i srednje stručne spreme) puno teže naći posao nego muškarcima. Žene su te koje u 98 posto slučajeva nose teret njege, brige i odgoja djece i starijih osoba unutar obitelji i u tom smislu žene u načelu nemaju jednake mogućnosti usavršavanja svojih profesionalnih vještina kao i muškarci.
I iz tih razloga čak 32 posto svih pritužbi Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost odnosi se upravo na područje rada.
To su samo neke od neformalnih i naoko nevidljivih prepreka s kojima se žene suočavaju u karijeri. Teško ih je dokazati i događaju se mimo pozitivnih zakona. Pojava ima i ime – stakleni strop. Nevidljiva barijera u koju žene u jednom trenutku udare glavom. I dalje ne mogu!
Smiljana Leinert Novosel, redovita profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koja se godinama bavi i rodnom tematikom, za Vjesnik kaže da se žene svakodnevno susreću sa staklenim stropom. »Kada se žena obrazuje i usavršava i ovisi samo o svom trudu i radu – napreduje, ali onda kada tako obrazovanu ženu treba i postaviti na funkciju ili kad treba napredovati, nailazi se na stakleni strop«, ističe profesorica Smiljana Leinert Novosel.
Treba doći do promjena u mentalitetu ljudi
Da se to zaustavi, pojašnjava, treba doći do promjena u mentalitetu ljudi i takva ponašanja iskorijeniti. »Imamo zakone, ali ih se nitko ne pridržava, a za nepridržavanje nema nikakvih sankcija. Stvar je odluke nadležnih hoće li voditi računa o Zakonu o ravnopravnosti spolova ili ga ignorirati», upozorava Leinert Novosel. Kao primjer navela je zadnje parlamentarne izbore gdje se gotovo nijedna istaknuta stranka nije držala propisanih kvota i zakonskih preporuka. Rezultat toga je da je među 151 zastupnikom samo 36 žena.
»Iako su žene temeljitije u obrazovanju zbog čega i raste broj žena sa specijalističkim studijima i doktoratima, to očito nije dovoljan element da one napreduju u poslu«, kaže Leinert Novosel i dodaje da ni u svijetu situacija nije puno bolja.
Pojašnjava da je i pojava staklenog stropa (engl. glass ceiling) prvi put zapažena u Americi. »Ta nevidljiva barijera još je uvijek prisutna. Teško se kontrolira, jer je riječ o nečem duboko ukorijenjenom u mentalitetu ljudi. Kod nas se zato stakleni strop primjećuje čak i u znanosti, jer na pozicije koje nisu vezane uz redovito napredovanje, dakle na funkcije, uglavnom dolaze muškarci«, dodaje.
Kao i u Hrvatskoj, u zakone razvijenih zemalja, posebice Europske unije, ugrađuju obvezne kvote za žene. Posebnim programima potiču se i promiču jednake mogućnosti za oba spola, ali unatoč svemu (pa i uloženom novcu) – rezultati izostaju.
