Jučer smo naišli na jedan zanimljiv Facebook komentar s kojim bismo se nekako i morali složiti.
[box style=”0″]
Kako nešto imena Industrija NAFTE što postoji na eksploataciji i preradi FOSILNIH goriva može biti STRATEŠKO 2016. u svijetu ranjenom zagađenjem koji se nalazi na rubu klimatskih promjena? Očito je naša strategija full zaostala…
[/box]
Prenosimo u cijelosti priopćenje Udruge poreznih obveznika Lipa.
Udruga poreznih obveznika Lipa protivi se planovima Vlade da otkupi MOL-ov udjel u INA-i. Radi se o ekstremno skupom i riskantnom potezu, koji će gotovo sigurno destabilizirati javne financije, a iza kojeg se ne vidi jasan plan i strategija „što dalje“. Također, radi se o radikalnom koraku unazad na putu transformacije hrvatske ekonomije iz centralno-planske, državno kontrolirane u modernu tržišnu ekonomiju.
Prvo, zabrinjava lakoća i brzina s kojom se Vlada odlučila na ovako radikalan korak, angažiranje procijenjenih 2-3 milijarde eura (15-20 milijardi kuna), u situaciji u kojoj su se hrvatske javne financije tek počele lagano stabilizirati nakon godina ekonomske krize i rasta javnog duga. Radi se o jednokratnom trošku na razini 4 do 5 godišnjih deficita proračuna, u trenutku kad Hrvatsku očekuju i mnogi drugi fiskalni izazovi, poput rješenja tužbi u slučaju konverzije kredita u švicarskim francima, refinanciranje dugova cestogradnje, ogromnih potreba za refinanciranjem dospjelog duga sljedeće godine i tako dalje. Sve se to događa u izuzetno nepovoljnom trenutku kad je izvjesno da nas čeka rast kamatnih stopa u svijetu (na što je Vladu upozorila i Hrvatska narodna banka).
Nema načina da ta transakcija, ukoliko se provede, ne ostavi traga na hrvatske javne financije, i da konačni ceh – po običaju – ne plate hrvatski porezni obveznici.
Drugo, Vlada nije ni pokušala dokazati po čemu je INA strateška kompanija, niti na koji način se moguće preuzimanje uklapa u buduće energetske strateške planove. Drugim riječima, na koji način će se novac uložen u nacionalizaciju INA-e, vratiti hrvatskom društvu i poreznim obveznicima. Dakle, nije javnosti ponudila ono što je elementarno u poslovnim transakcijama ove vrste, a to je – što građani, koji će financirati ovu riskantnu operaciju, mogu očekivati za uzvrat. Što je točno očekivana korist za društvo i koja je šansa da se ona i ostvari.
Treće, opravdana je bojazan poreznih obveznika da će jednom kad INA opet postane „naša“, njome ponovno početi upravljati na način na koji se upravlja drugim „našim“ kompanijama – drugim strateškim (i nestrateškim) kompanijama u državnom vlasništvu. Podsjetimo, hrvatska država je vlasnik udjela u preko 1400 trgovačkih društava, i istraživanja su pokazala da su ona u prosjeku 30 posto manje efikasna u odnosu na slična društva kojima upravljaju privatni vlasnici. Postoji veliki rizik da će INA postati samo još jedan poligon za politička kadroviranja, prikrivanje neefikasnosti i socijalizaciju gubitaka kroz povlašteni položaj na tržištu, te bezidejno upravljanje karakteristično za SVE državne kompanije.
Da rezimiramo, nacionalizacija INA-e korak je unazad u smislu pretvaranja Hrvatske u modernu tržišnu ekonomiju, vodi u povećanje javnog duga, a bez jasnog plana, riskantna je i povećava ulogu neefikasne države u ekonomiji.
Izvor: www.manjiporezi.hr
