Osobine radnika koje poslodavci najviše traže – procjena ispitanika
Prema procjeni osoba s invalidnosti, najcjenjenije su tri osobine koje poslodavci očekuju od svojih radnika odgovornost, znanja i vještine, ali motivacija odnosno marljivost i želja za radom.
U gotovo identičnom postotku (81,2 posto i 51 posto) i istim redoslijedom kao i osobe s invalidnosti, poslodavci su procijenili najpoželjnije osobine koje očekuju od svojih radnika. Na trećemu mjestu kod poslodavaca našla se pouzdanost i usmjerenost na zadatke (32,1 posto), a istu osobinu istaknulo je 17,5 posto osoba s invalidnosti. Motiviranost je istaknulo 20,7 posto poslodavaca, čime se ta osobina našla na četvrtome mjestu liste poželjnih osobina radnika.
Takvi nalazi ulijevaju optimizam jer dokazuju činjenicu da osobe s invalidnosti – potencijalni zaposlenici, vrlo dobro znaju što se od njih očekuje na radnome mjestu.
Rezultati pak pokazuju da ispitanici koji su na prvome mjestu istaknuli znanja i vještine pretežno misle da upravo te značajke ispitanika, uz financijske olakšice, motiviraju poslodavce na zapošljavanje osoba s invalidnosti. Nasuprot tomu, oni koji nisu istaknuli znanja i vještine kao osobine koje bi poslodavci cijenili kod svojih radnika drže da bi poslodavce za zapošljavanje osoba s invalidnosti najviše motiviralo suosjećanje.
Razlozi zbog kojih poslodavci zapošljavaju osobe s invalidnosti – procjena osoba s invalidnosti
Uzimajući u obzir prethodno radno iskustvo i razlog prestanka rada, rezultati pokazuju da je percepcija ispitanika o najvećoj motiviranosti poslodavaca za zapošljavanje osoba s invalidnosti financijskim olakšicama jednaka bez obzira na razlog prestanka radnog odnosa kod ispitanika koji su bili zaposleni te da je takva percepcija nešto izraženija kod osoba s invalidnosti prijavljenih u evidenciji HZZ-a.
Također, rezultati pokazuju da upravo osobe s tjelesnom invalidnosti i intelektualnim teškoćama u najvećoj mjeri smatraju da su poslodavcima za zapošljavanje osoba s invalidnosti presudne financijske olakšice koje im pruža država, dočim gluhe i nagluhe osobe, uz financijske olakšice, ističu i profesionalna znanja potrebna za korektno obavljanje posla.
Sućut ili stručnost?
Zanimljiv je nalaz da osobe s invalidnosti koje nikad nisu bile na razgovoru za posao u najvećoj mjeri iznose da su za zapošljavanje osoba s invalidnosti poslodavcima presudne financijske olakšice koje im pruža država, a osobe s invalidnosti koje su bile na razgovoru za posao kod poslodavaca procjenjuju da su to znanja i vještine radnika. Također, osobe koje ništa nisu poduzele glede traženja posla te osobe s invalidnosti kojima je važno da ih ostali radnici prihvate kao ravnopravne članove kolektiva naglašavaju upravo financijske olakšice kao motivirajući činitelj kod poslodavaca.
Osobe s invalidnosti koje su se barem malo aktivirale u traženju vlastita posla, one kojima je važno da rade s drugim osobama s invalidnosti te one kojima nije važno da ih ostali radnici prihvate kao ravnopravne članove kolektiva ističu da je sućut glavni motiv zbog kojeg poslodavci zapošljavanju osobe s invalidnosti.
S obzirom na obrazovnu razinu ispitanika, rezultati pokazuju da su osobe s invalidnosti koje kao ključni motiv za zapošljavanje navode financijske olakšice završile srednju školu u trajanju od jedne do četiri godine. Ista skupina istodobno ističe i profesionalna znanja osoba s invalidnosti kao mogući motivirajući činitelj zapošljavanja osoba s invalidnosti, dočim polukvalificirani radnici drže da je primarni motiv poslodavaca suosjećanje s osobama s invalidnosti.
Zaključak
Dakle, više od 18 posto anketiranih misli da je suosjećanje presudno kod poslodavaca da zaposle osobu s invalidnosti, oko 30 posto smatra da je presudno profesionalno znanje zaposlene osobe, a više od 51 posto drži da su presudne financijske olakšice koje u takvom slučaju država daje poslodavcu.
