U vrijeme koalicijske Vlade Ivice Račana, Davorko Vidović bio je ministar rada i socijalne skrbi, iznimno nezahvalnog resora; kako tada, prije desetak godina, tako i sada. Danas, kada je Hrvatska već petu godinu u recesiji i proživljavamo najtežu gospodarsku krizu do sada, radna politika i zapošljavanje svakako su najvažnija pitanja društva, kaže i Vidović, savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje u Hrvatskoj gospodarskoj komori te član Glavnog odbora SDP-a.
Strahujete li od brojke 400.000 nezaposlenih? Ili će se sada taj broj opet smanjiti, obzirom na turističku sezonu i sezonsko zapošljavanje?
Nezaposlenost je veliki hrvatski, ali i europski i svjetski problem. Upravo ovih dana bilježimo najveću stopu nezaposlenosti u povijesti EU. Golem je problem nezaposlenost mladih ljudi, a tu smo sa 51% na trećem mjestu u EU. Riječ je, naprost,o o krupnom strukturnom problemu kojega generira s jedne strane ovakav tip kapitalizma, a s druge strane, izvjesno, neuspjela politika štednje i fiksacije na proračunski deficit, kao jedino čvrsto sidro ekonomskih politika u Europi. Države ne koriste svoje ekonomske poluge da taj problem riješe, nadajući se da će po reaganovsko-tacherskom modelu slobodno tržište vlastitom samoregulacijom riješiti stvar. Aktualna kriza usporediva je jedino sa velikom krizom iz 30-tih godina prošlog stoljeća, koja se rješavala na radikalno drugačiji način od onoga što su propisivale klasične ekonomske teorije do tada. Svijetu danas nedostaju hrabri i vizionarski lideri i to u najrazvijenijim državama svijeta, koji bi mogli nametnuti neki novi New deal i osigurati punu zaposlenost. Hrvatska je zrno pijeska u globalnim razmjerima. Ne zaboravimo da činimo tek 0,5% europskog teritorija, 0,4% europskog stanovništva i svega 0,3% europskog gospodarstva. Nismo niti statistička greška i vrlo smo ranjivi. No, to ne znači da nam ništa ne ide na ruku i da baš moramo biti začelje Europe. Naprotiv, tu se krije i naša šansa. I Danska je mala državica, smještena na velikoj livadi, a naseljavaju je najsretniji ljudi na svijetu. Pametnom, odgovornom i hrabrom politikom i vođenjem ove zemlje, moguće je unatoč svim globalnim prijetnjama, u Hrvatskoj graditi i uspješno gospodarstvo i pošteno društvo.
Smatrate li da je model sadašnjeg ministra rada g. Mrsića o radu za 1600 kuna dobar model, ili on omogućava poslodavcima da se nakon godinu dana zahvale onima koji su radili po tom modelu, jer ih ne žele uzeti u stalan radni odnos?
Kada bi ta mjera bila jedina, a srećom nije, bilo bi to i nedovoljno i promašeno. Ta mjera ne zapošljava, nema tu nikakvog zasnivanja radnog odnosa ni na određeno, ni na neodređeno vrijeme. Ona samo pomaže stjecanju prvog radnog iskustva. I to je dobro. Ali, nije dobro da se ona prometne u zamjenu za zapošljavanje i time nelegalnu konkurenciju zapošljavanju. Naime, postoji opasnost da poslodavci besplatnim (za njih) pripravnicima zamjene potrebne radnike. Zašto bi poslodavac u uvjetima veće ponude radnika, plaćao ono što mu treba, kada to može dobiti besplatno?Time bi ta mjera zapravo bila u funkciji smanjenja zaposlenosti. No, pored ove mjere, postoji čitav niz poticaja i subvencija zapošljavanju, ali sve to ne može biti pokretač veće zaposlenosti. Aktivne mjere politike zapošljavanja mogu samo pomagati teže zapošljivim skupinama na tržištu rada (stariji, mladi, osobe s invaliditetom i td) da im se izjednače šanse, ali same po sebi one ne otvaraju radna mjesta. Aktivne mjere nisu zamjena za gospodarsku aktivnost i investicije.
Postoji li u Hrvatskoj uopće Strategija radne politike i zapošljavanja?
Očigledno je da se ipak nešto radi, što govori da postoji i neka, makar i implicitna strategija. Naime, Ministarstvo rada i HZZ koriste manje- više poznate mjere koje koriste i druge europske zemlje. Postoje subvencije i poticaji zapošljavanju i u drugim resorima. Ono što nama silno nedostaje i što za posljedicu ima visoku nezaposlenost, ili još gore najnižu stopu aktivnosti i zaposlenosti u EU, jest odsustvo razvojnih strategija, konkretnih politika, primjerice, industrijske, regionalne, demografske,okolišne i drugih koje bi slijedile iz, po mogućnosti, konsenzualno prihvaćenih društvenih ciljeva. Tu vladaju improvizacija, imitacija, kratkoročnost, neznanje i kukavičluk. Ako ne znate kamo želite, možete samo vrludati i glavinjati kao obezglavljena kokoš. I radna se politika mora oslanjati i proizlaziti iz tih ciljeva. Krajem prošle godine Hrvatska je imala samo 1. 709. 000 aktivnih stanovnika (zaposleni i nezaposleni), od ukupno 3. 832. 000 radno sposobnih stanovnika, ili doista katastrofalno niskih 44,6 %, uz samo 36,6% zaposlenih. Ako bismo htjeli doseći europski prosjek od 65% zaposlenosti, trebalo bi kreirati dodatnih preko milijun radnih mjesta. To je možda najzorniji pokazatelj našeg tragičnog zaostajanja, koje se onda ogleda u zaostajanju i u svim drugim područjima i segmentima društvenog razvitka. Jedno je jasno: mi naprosto trebamo više zaposlenih ljudi i točka! To je prvi uvjet za alimentiranje visokih društvenih izdataka, ali i za osobnu i obiteljsku sreću ljudi.Tome se valja posvetiti u zemlji Hrvatskoj. Svatko, svugdje i stalno!
Rekli ste kako ćete se posebno baviti hrvatskom migracijskom politikom. Kakvi su tu rezultati?
Da. To je projekt na kojemu sam u Hrvatskoj gospodarskoj komori trenutno najviše angažiran. Uspjeli smo okupiti doista najuglednije stručnjake za migracije u Hrvatskoj, demografe, sociologe, socijjalne geografe i makroekonomiste koji upravo rade ozbiljna istraživanja, koja bi nam trebala pripomoći u formuliranju jedne doista relevantne, znanstvene i stručne podloge za izradu hrvatske migracijske strategije. Riječ je o promišljanju krajnje deprimirajućih demografskih trendova i demografskog pustošenja cijelih regija. Hrvatsko stanovništvo se smanjuje i negativnim prirorodnim prirastom i migracijama, sve je starije, sve je manje žena u fertilnoj dobi i sve manje djece koja se očekuju u toj dobi. Posljedice toga su dugoročne i dalekosežne. Ne vidim da se netko u Hrvatskoj previše zbog toga uzrujava, ili brine. Naprotiv, niti se jedna državna institucija ne bavi niti je zadužena za pitanja demografskog razvitka. Nema ni jednog ministarstva niti vladinog ureda koji bi o tome brinuo. Upravo zbog toga, HGK, kako zbog ozbiljne zabrinutosti za gospodarsku budućnost i budućnost radne snage, ali i slijedom svoje, povijesno potvrđene društvene odgovornosti, prepoznaje važnost tih pitanja i pokreće ovakva istraživanja. Zahvaljujući, prvenstveno i osobnom senzibilitetu predsjednika HGK Nadana Vidoševića, mi ćemo pokretati i druge inicijative vezane za razvoj ljudskog kapitala Hrvatske, među kojima je svakako i briga o tome tko će u Hrvatskoj u budućnosti živjeti, raditi, školovati se i liječiti. Kako ćemo osigurati još milijun radnika, tko će to biti, odakle će dolaziti, ako nam vlastiti demografski potencijal ne jamči solidnu demografsku budućnost? Kakve će posljedice na hrvatsko gospodarstvo i društvo, kulturu, nacionalni identitet, imati eventualna veća imigracija stanovništva i nezaustavljivo sve veće otvaranje našeg društva? Kako ćemo upravljati migracijama, kako iseljavanjem, tako i iseljavanjem? Ozbiljne države traže odgovore na ova pitanja i imaju određene strategije za te buduće izazove. Mislim da su ova pitanja iznimno važna i sa velikim entuzijazmom se bavim time.
Građani žive u gotovo paničnom strahu od budućnosti. Je li danas imati posao- luksuz?
Temeljem podataka o stopi zaposlenosti i nezaposlenosti, ono što se čini normalnim i neophodnim doista izgleda kao luksuz. To je tužni ishod povijesnog nasljeđa, beskoncepcijskog kretanja našeg društva, propuštenih šansi i niske razine odgovornosti upravljačkih elita. To se treba i to se može promijeniti. Ali, ne preko noći i ne lako. Važno bi bilo vidjeti barem početak tih promjena.
Možemo li reći da je kategorija stalnog radnog odnosa zapravo nešto što će izumrijeti, a zamijeniti je ugovori na mjesec, dva?
Svijet rada se brzo i radikalno mijenja posljednjih desetljeća. Kao da se zatvara krug od nesigurnog do nesigurnog posla. Naime, stabilnost zaposlenja koja je započela nakon proleterskog ad hoc zapošljavanja, industrijalizacijom i koja je vrhunac doživjela u europskoj socijalno državi, ustupa pred nastupajućom prekarizacijom rada, nesigurnim i nestabilnim zaposlenjem, krajnje fleksibilnim radnim ugovorima, oblicima zaposlenja, radnog vremena, radnog mjesta, plaće. Sve je fleksibilno, ništa nije stalno, niti zauvjek. Tek se traže rješenja za brojne socijalne pa i psihološke posljedice takvog stanja. Nesigurnost zaposlenja postaje prvorazredno pitanje koje može ugroziti i same temelje društava kakve smo poznavali u vrijeme stabilne socijalne države.Tretiranje rada isključivo kao faktora proizvodnje i kao svake druge robe, dehumanizira ne samo radni život, nego i obiteljski i osobni život, kao i socijalne odnose. Nisam siguran da tako i treba biti. Riječ je o posljedicama kapitala na globalnoj razini
Je li Hrvatska, ne samo u gospodarskoj, već i u moralnoj krizi?
Pitanja moralnog stanja nacije i krize društva, velika je tema i teško ju je suvislo apsolvirati u nekoliko riječi. Naime moral, u Vašem pitanju shvaćen kao raspoloženje ljudi i povezanost društvenog ponašanja u skladu s nekim vrijednostima, nije toliko stabilna i nepromjenjiva kategorija. Mi živimo prije svega krizu vrijednosti i nije danas baš tako lako odrediti što su općeprihvaćene vrednote. Naime,čak i kada se one eksplicite navode kao vrednote, ne znači da ih pojedinci pa i čitave skupine i intimno prihvaćaju i da žive u skladu s njima. Primjerice, imamo evidentnu hipokriziju kada je riječ o većinskom kršćanskom opredjeljenju stanovništva i života u znatnoj opreci spram kršćanskih vrijednosti. Ili, vrijednosti poštenja, zauzetosti za opće dobro, dosljednosti, slobode, tolerancije i druge, nominalno su poželjne vrline političkih vođa, no oni se tako ne ponašaju, niti građani biraju takve političare. U naravi pobjeđuju prijetvorniji, lukaviji, agresivniji. Ono što mene brine kada je riječ o tom „moralnom“ stanju nacije jest nametanje mediokriteta u svim područjima života i stvaranje klime u kojoj se sijeku glave najboljima i najsposobnijima. Prevladava mentalitet preživljavanja, do sutra, do kraja mandata, do mirovine, ili nekog drugog graničnika. A preživjeti i živjeti nije baš isto. U mentalitetu preživljavanja nema usmjerenosti na ciljeve, nema izvrsnosti, nema ni morala, jer je sve dopušteno. Bez inovacija i razvoja koji uvijek nose sposobniji i bolji baš u svemu, ostaje se na mjestu, grize se vlastiti rep, analizira prošlost i filozofijom ograničenog dobra, nastoji oteti nešto nekome drugome. Bilo da se radi o moći, znanju, materijalnim dobrima, društvenim položajima, ili naprosto društvenom ugledu. Mediokriteti ne trpe ljude s integritetom i oni proizvode „jalno društvo“, kakvo mi se čini da je danas hrvatsko.
Da se dotaknemo i SDP-a, stranke u kojoj ste i Vi. Koje greške radi,a što je dobro učinjeno?
I mojoj se stranki nameće tzv. pragmatizam, nasuprot djelovanja u skladu s vrijednostima. Naoko, to se može prihvatiti, jer se kao time rješavaju problemi. Ali, problemi su uvijek vanjsko lice nekih dubljih poremećaja u sustavima, političkom, ekonomskom, kulturnom, socijalnom… I probleme nije moguće rješavati bez oslonca na neke stabilne vrijednosti. Iz tih se vrijednosti moraju izlučiti ciljevi i strategije i onda na toj osnovi definirati konkretne političke odluke. Žao mi je što je u stranci zamro svaki dijalog o važnim društvenim pitanjima, političke se odluke donose u uskom krugu, članstvo, simpatizeri i sklona javnost isključeni su iz bilo kakvog utjecaja na formuliranje politike i stranke i Vlade. To držim ozbiljnim deficitom unutarstrančkog života, ali slabljenjem Vladinih kapaciteta za ozbiljno i sustavno rješavanje problema s kojima se kao društvo suočavamo. Vladi priznajem iskrene napore da iz jedne objektivno teške situacije izvuče i zemlju i građane i mislim da taj trud nije nevidljiv.
Jesu li građani s pravom ovako ogorčeni na Vladu, kojoj je glavni adut stalno ista „mantra“- HDZ je ostavio državu u katastrofalnom stanju?
Od ogorčenja nema koristi. Modeli vladanja Hrvatskom su se potrošili i iluzorno bi bilo očekivati radikalne promjene u jednogodišnjem mandatu Vlade, čak da ju vode sami nobelovci. Vladu treba nadzirati, pred nju postavljati zahtjeve pa i kritizirati, ali i podupirati kada vuče korisne poteze. Bez povjerenja ne može se ništa učiniti i na Vladi je da to povjerenje sačuva, jer još ga ima. A što se tiče HDZ-a i njihove ostavštine, naprosto je točno da su zemlju ostavili u katastrofalnom stanju i to nije pametno zaboraviti.
Pred vratima smo EU, referendum je pokazao što građani misle, a HDZ-u se smiješi pobjeda na sljedećim izborima nastavi li koalicija ovako voditi državu. Je li to pretjerani scenarij? Ili ipak realnost?
Bilo bi dobro da na političkoj sceni imamo alternativu vladajućoj koaliciji u obliku ozbiljne, odgovorne, poštene i kompetentne političke stranke. Ne vidim da takvu imamo u sadašnjem HDZ-u. A što se scenarija tiče, ništa nije isključeno. Dokaz tome su, primjerice, izbori na Islandu, gdje su vlast i povjerenje građana dobili isti oni koji su proizveli duboku krizu, a izgubili je oni koji su zemlju iz krize izveli. Očekujem da će vladajuća koalicija u Hrvatskoj znati mobilizirati sve potencijale i pokazati da zemlju vodi u dobrom smjeru, da će se negativni trendovi zaustaviti i da će i sami građani osjetiti rast dobrobiti za sebe.
Je li točno da Vas premijer ne voli, jer Vam nije oprostio što ste mu bili protukandidat na unutarstranačkim izborima?
Potpuno mi je svejedno i uopće me ne zanima koga premijer voli, ili ne voli. Ali me zanima kako vodi stranku i Vladu. O tome će ovisiti njegova politička sudbina. Dobio je mandat i ima pravo izabirati suradnike. Želim vjerovati da to radi odgovorno.
Što je sa spekulacijama kako u SDP-u vrije, jer je samo članstvo nezadovoljno vođenjem i stranke i države, a posebice često neprimjerenim premijerovim izjavama?
Volio bih da u SDP-u vrije i da je više živosti, da se ljudi okupljaju, raspravljaju i slobodno iznose svoja mišljenja. Intelektualna živost bila je obilježje te stranke u godinama njenog sazrijevanja i izrastanja u veliku stranku. Bio je to temelj našeg uspjeha. Okupljati, civilno društvo, intelektualce, sindikate, gospodarstvenike, stare, mlade, jedina je uspješna formula za racionalnu utemeljenost u zbiljskom životu. Glas ljudi se mora čuti, a stranka treba biti medij za artikulaciju raznorodnih interesa i njihovo oblikovanje u suvisao politički program. Vodstveni kapacitet stranke može se mjeriti samo mjerom uspješnog rješavanja problema ljudi. Jer ljudi su važni!
